Ljubica Mijina i ja smo ista generacija, a ako se ne varam stariji sam od svoje imenovane stričevke šest mjeseci. Zahvaljujući istoj godini rođenja, sličnim problemima s neposlušnom mlađom braćom – Marinko i Tomislav su oduvijek bili naporni i razmaženi – i povezanosti naših roditelja smo se često družili, zajedno pisali zadaće ili skupljali razglednice i poštanske marke.
U vrijeme dok smo bili djeca stanovali smo svi na gornjoj strani puta, a komšiluk je se sastojao od Kalčine, Stipine, Mijine, Bajine i naše kuće. Već godinama su ta stara zdanja prazna, jedino naša strina Baćkuša, Stipina žena, čuva dvore, trga korov i briska prašinu, a Tomislav je u magazi njihove stare kuće otvorio konobu.
Ako bi se skupilo više ljudi obično bi se u slobodno vrijeme sjedilo ispod murve, a kad nas je bilo samo nekoliko – Bajina, Mijina i naša čeljad – onda bismo zasjeli na Bajinoj čatrnji, iskopanoj i sazidanoj odmah ispod ulaza u njihovu dugačku, kamenu kuću.
Gabruša bi odraslima napravila kavu, otvorila kutiju keksa za djecu, bilo je i soka od naranče, i znali bi tako ostati satima i pričati o svemu i svačemu. I ona i Baja su voljeli svu djecu – njihov Stipan je bio već skoro pa odrastao, Bika je se udala u Borčane i imala vlastitu djecu – te smo stoga mi njima i našim roditeljima podnosili izvještaje iz škole, pomagali izvući sić iz čatrnje i jeli Gabrušinu tikvenjaču – ona mi je i nakon puna četiri desetljeća ostala u sjećanju, a njen okus u ustima.
Najviše od sve djece voljela je ipak Ljubicu i zvala ju je Gabrušinom curom, s dugim ū što je trebalo još više naglasiti Ljubičinu ljepotu i poslušnost. Jasno da sam bio ljubomoran kad bih čuo takvo tepanje i pretjerivanje.
Jednom smo u školi, u drugom razredu, pisali diktat prilikom kojega je učitelj Branko s katedre čitao tekst, a mi smo zapisivali njegovu priču o nekom djetetu bez školske torbe. Ljubica je imala ljepši rukopis od mene – to nije bila posebna umjetnost – a nije napravila nijednu pogrešku i dobila je čistu peticu. Ja sam zbog nekoliko slova koja ni sam ne bih mogao odgonetnuti dobio tricu i htio sam zaboraviti i diktat, i loš dan, te sam planirao kod kuće ništa ne ispričati, ali mi to nije pošlo za rukom. Zahvaljujući Ljubici!
Kad sam stigao kući već je nekoliko radoznalih odraslih i nedozrele djece sjedilo na Bajinoj čatrnji. Nekoliko minuta poslije mene izbila je i moja stričevka, ozarena lica, crvenih obraza i s osmijehom od uha do uha. Nije ni otišla u kuću ostaviti torbu, nego je, čim je promolila glavom između naše i Mijine kuće, radosno zavikala:
„Ja sam dobila peticu, Blago je dobio tricu!“
Njezina mater Kovačuša, pametna žena, rekla joj je da ne valja lagat, Ljubica je se pobunila i tvrdoglavo ponavljala da je to istina, a Gabruša je nadodala:
„Gabrušina cūra! Peticu si dobila. Bravo!“
Pucao sam od muke, ali mi nije bilo druge nego potvrditi Ljubičine navode i nadodati da je diktat bio dosadan, da sam imao glavobolju i da je Marinko kriv jer je cijele noći hrkao pa se nisam uspio naspavati. Nakon nekoliko minuta sam se zaputio prema gradilištu na našoj livadi Granici, gdje su Ante Marijanov i naš ćaća Ćokan zidali prve redove blokova na novoj kući. Donio sam im ručak kojeg je mater napravila i dok su njih dvojica uzimali zalogaje u usta Ante me je upitao:
„Šta ima u školi? Jesi li opet dobio peticu?“
Nije mi bilo jasno odakle Ante zna da sam dobio tricu! Za telefon se još nije ni znalo, a kamoli da ga je bilo u selu, ali sam bio stoposto uvjeren da je se glas o mojoj trici i Ljubičinoj petici proširio po cijelom selu poput požara, te sam pobjegao s bauštele i tek kad sam dostigao zid ispod Kažmirova vrtla glasno sam odgovorio ćaći i Anti:
„Ljubica je dobila peticu, ja sam dobio tricu!“
Tog dana su njih dvojica morali ne samo odzidati još jedan red blokova, nego su i šerpe i tanjure po završetku posla donijeli kući, a ja sam se zabio u sobu i čitao Zagorove romane.
Nekoliko dana kasnije imali smo test iz matematike, ali toga puta sam ja dobio peticu, a Ljubica tricu. Otrčao sam kući što sam brže mogao, nije me uopće zanimalo gdje su zaostala druga djeca, i bio sam presretan kad sam na čatrnji zatekao Kovačušu, Gabrušu i svoju mater, pa sam sav zadihan i znojan jedva izustio, kesereći se zadovoljno:
„Gabrušina cūra je dobila tricu, Gabrušina cūra je dobila tricu, a ja sam dobio peticu!“
Svi su se nasmijali. Gabruša mi je dala čašu soka, mater mi je rekla da se ne valja radovati takvim stvarima, Kovačuša je nadodala da je to u redu, a ja sam bio beskrajno zadovoljan i sretan.
Kratko nakon ispravljanja prave pravcate nepravde, po polasku u treći razred, smo nas obadvoje zinuli kad je učitelj napravio novi raspored sjedenja. Mene i Ćipu Daničina, s kojim sam dvije godine dijelio klupu i pričao gluposti, učitelj je razdvojio i autoritativno saopćio tko će s kim sjediti do završetka četvrtog razreda. Ljubica i ja dobili smo mjesto u drugom redu i tamo smo i ostali. Iza te neočekivane akcije, kojoj smo se obadvoje protivili, stajao je moj ćaća, pa nije imalo smisla buniti se.
Tako je ostalo i u kongorskog školi, sve do završetka osmogodišnjeg obrazovanja. Imao je navedeni raspored sjedenja doduše i prednosti za nas obadvoje – Ljubica naime nikada nije zaboravila ni šestar, ni gumicu, a ja sam malo češće od nje dobijao petice pa je mogla ponekada prepisati – ali da smo nas dvoje mogli birati sigurno ne bismo sjedili u istoj klupi. O pravima djece si u to vrijeme nitko nije razbijao glavu.
Kad sam odselio u Zagreb Ljubica je ostala moja pouzdana veza s Mandinim Selom – jednom mjesečno bi mi poslala pismo s novostima i informacijama o tomu tko je se oženio, tko je dobio dijete, koga boli zub i kako joj Tomislav, Marinko i Ivan Bokanović idu na živce, pa se tako još uvijek zbog Ljubičina pisma sjećam da su se Pere Jakičin i Ana Jozina vjenčali kad sam bio u prvom razredu srednje škole.
Osamdesetpete godine sam u mjesecu rujnu završio vojni rok i prije početka studija došao u selo. Svi Joskanovići su bili iznenađeni jer nitko nije znao da je se Ljubica zabavljala s Ivanom Lukinim, a njima dvoma se nakon otkrivanja tajne nije dalo dugo čekati pa su se odlučili vjenčati. Ljubica je ćaći i materi saopćila da se udaje, oni su malo zinuli i vidjeli da se ona ne šali, pa je se tako potrefilo da sam se i ja nekoliko dana nakon otpuštanja iz vojske našao u svatovima svoje stričevke.
Sretnije, raspjevanije i razigranije mlade od Ljubice nisam vidio niti u jednim drugim svatovima – Gabrušina cūra je se zaljubila do daske i udala bez odgađanja. Ivan i Ljubica su dobili šestoro ili sedmoro djece – uvijek zaboravim koliko ih ima pa nek se najmlađi Luka ne ljuti na mene ako ih je ipak sedam, zato njega prvoga navodim po imenu – i svake godine kad bih stigao kući za Božić i pitao što ima nova, odgovor je u pravilu glasio:
„Ljubica je rodila dite.“
Po ispraćaju presretne mlade na drugi kraj sela smo se mi, njezina rodbina, iz Šaraca vratili u Joskanoviće i zasjeli u Mijinoj novoj kući. Po nesreći je Drago Milić iz Srđana, Ljubičin tetkić, ponio gitaru i počeo nešto svirkati, a ja sam se priključio i željan slobode nakon petnaest mjeseci vojne discipline dočepao se loze, šljive, votke i piva. Dok sam s Dragom pjevao:
„Dok palme njišu grane“, i sam sām se njihao do ponoći.
Drago me je redovito upozoravao da budem malo tiši, da se gitara slabo čuje, i da moj ton ponekada odluta u kriva područja, ali sam ga ja slabo slušao sve dok odjednom nisam apsolutno ništa više čuo, ni vidio, pa ovo što sad slijedi nije to što sam osobno upamtio nego ono što drugi pripovjedaju.
Kažu drugi koji su bili u svatovima, a ne znam je li istina ili lažu, da sam pao s klupe na pod, da me je potom Kalčić natovario na rame i odnio me u našu kuću, bacio me na krevet, okrenuo me na stranu da se ne ugušim i napustio sobu kad je moja mater došla i počela molit krunice da se probudim. Osim toga su Marinko i Tomislav nadodali – a to se njima itekako da – da sam ja, dok me je Kalčić nosio poput vreće krumpira, povraćao sve iz sebe, te da je nečiji ćuko išao iza i birao komade pršuta i slanine.
Jedino čega se sjećam je sljedeći dan. Probudio sam se oko tri sata popodne, mater mi je baš stavljala mokre obloge na čelo i olakšano uzdahnula kad sam nakratko otvorio oči i odmah ih zatvorio jer mi je glava pucala, a svjetlo dana nanosilo je nesnošljive bolove po cijeloj, ogromnoj lubanji. Prespavao sam još nekoliko sati i došao sebi tjedan dana nakon Ljubičinih svatova. Kad moja djeca, koja su u međuvremenu u uzrastu u kojem mladi probaju svakakve gluposti, počnu pričati na temu alkohola i društva ja im obvezno navedem Ljubičine svatove i svoje iskustvo. Nadam se da mi vjeruju.
Ljubica i Ivan su u međuvremenu višestruki baka i djed, njihove starije kćeri su se poudale i rodile djecu, sin Tomislav i njegova mlada su isto postali roditelji, a Luka – zadnji u redu – je već dospio do godina u kojima ga manje zanimaju trice i petice, a više osmijesi i pletenice mandoseljskih curica.
Tako vrijeme prolazi, ali neke stvari ostaju u nama, poput sjećanja na druženja na Bajinoj čatrnji i slatkastog okusa Gabrušine tikvenjače u ustima.
Blago Vukadin