NIŠTARIJINI ZAPISI: Frizer Ivan Seserov

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Za šišanje dječje kose, brijanje muških brada i razne nove trendove frizerske umjetnosti u svakom dijelu Mandina Sela bio je ranije odgovoran po jedan stariji čovjek, a u nas je tu važnu obvezu uglavnom izvršavao pokojni Ivan Seserov.

Da mlađi ljudi nisu morali u Njemačku iz koje su se rijetko vraćali dok je dječja kosa neprestano rasla, onda bi vjerojatno naš stric Mijo i njegove škare češće dovodili curice u plač zbog izgubljene kose – kao kad je jednoga ljeta nakon šaputavog otkrivanja ženske čeljadi da su se u mojoj bujnoj kosi pojavile gnjide i pokoja uš, on uzeo škare i mašinu za brijanje Braun, a moja mater i Kovačuša ščepale guste češljeve u ruke, poredale nas ispod murve gdje smo svi, jedno po jedno, polagali znojne glave na njihove pregače, a one nas nakon detaljne kontrole ili puštale da se dalje igramo ili prosljeđivale do stolice kraj koje je Mijo nestrpljivo čekao da nekomu obrije svaku dlaku.

Ante, Ljubica i ja smo nakon detaljne obrade izgledali kao novopristigli robijaši – obrijane glave, bijelih tjemena i bez dlake iznad klempavih ušiju. Anti i meni je gorka sudbina bila dobrodošao izgovor za davanje glasnih čvoka jedan drugome, dok je Ljubica bolno jecajući pobjegla u kuću – trebalo je puno mjeseci da joj izraste nova, duga kosa i da opet može praviti pletenice.

Kasnije su sličnu sudbinu doživjeli  mnogi drugi, ali odgovorni izvršitelj u pravilu nije bio Mijo – on je po Münchenu gipsao tuđe kuće i garaže – nego Ivan Seserov, sjedokosi i uvijek prema djeci nasmijani komšija i „frizer“. Nije Ivan baš poznavao sve modne trendove, ponekada bi i sulufi bili sasvim odrezani, ali su njegove škare bile oštre, pa ako dijete nije previše vrtjelo glavu tamo-amo, onda bi i ono bilo zadovljno učinjenim. 

Kod mene bi frizura obična ispala „k’o ispod ćase“, iako bi me Ivan pravovremeno upozorio da mirujem, navodeći i natprosječnu kvadraturu površine koju je obrađivao, pa sam uglavnom sam bio kriv jer bi mi glava redovito klonula baš u onom trenutku u kojem bi on započeo rezanje jednog dijela guste vune. 

Osim što je bio frizer Ivan je pomagao i prilikom klanja krmadi, rezanja peka, soljenja pršuta, pravljenja lopte od mjehura i sličnih radnji za koje je uvijek trebalo po nekoliko odraslih muškaraca, a njih je zbog nevedene gastarbajterske sudbine često nedostajalo. Zato bi Ivana u našim kućama uvijek dočekala kava i loza, a kad bi ga zapao red na čuvanje krava onda bi me mater poslala s njim, da mu se na taj način odužimo, budući da su Ivanovi i Pokrajčušini sinovi Frano i Vinko, već bili odrasli i radili u Njemačkoj, a njihova djeca – poput Franine Brigite –  bila su ili malena, ili su živjela s roditeljima u Njemačkoj, ili pak još nisu bila rođena. 

Rod Sesera –  ili kako su u drugoj varijati zovu Sesara – se je između dva svjetska rata, kad je u Hercegovini vladala velika suša i glad o kojoj je pisao i Miroslav Krleža, doselio na široko Duvanjsko polje iz Kočerina i smjestio se u njegovu najljepšem dijelu, u Mandinu Selu, na početku Ivića naselja. Danas postoji više obitelji navedenog prezimena, puno ih je raseljeno diljem Europe, ali su svi oni porijeklom ili iz Ivanove, ili iz Šimunove, ili pak iz Jokulove kuće. 

O Seserovu djedu Davidu čuo sam nekoliko priča, a jedna mi je posebno ostala u sjećanju pa istu ovdje zapisujem onako kako sam je čuo i zapamtio. 

Ili David, ili netko od njegova roda, se je za vrijeme velike spomenute gladi u Hercegovini zaputio na daleki put, u Ameriku. Dospijevši u nekakav grad a htijući dalje do mjesta u kojem je čekao traženi posao, taj vrli Mandoseljanin iz Kočerina sjeo je u odjel vlaka skupa s nekoliko drugih zemljaka, pa kad više nisu imali o čemu pričati, uzeo je novine na engleskom koje je netko ostavio u kupeu. 

O govorenju engleskog jezika nije bilo ni govora, a o čitanju bilo kakvih slova još manje, no  David je ipak radoznalo počeo listati i razgledati stranice, držeći novine naglavačke i praveći se da sve razumije.

 Kad ga je netko od suputnika upozorio na neobičan način čitanja novina, naš snalažljivi suseljanin mu je odgovorio: 

„Lako je čitat k‘o što svak čita, naoposum. Ali ajde ti probaj vako k’o ja, naopako.“ 

Humorističku crtu svoga pretka od svih Sesera najviše je naslijedio Mirijan Šimunov, koji unatoč lijepom broju godina uživa praviti male smicalice i prevariti bilo koga. Kad smo prije pet godina pravili zajedničku sliku nakon nogometnog turnira, te se svi poredali jedni ispred drugih, manji naprijed, viši otraga, i dok su žene namještale frizure a dječurlija se gurala da bude na prominentnom mjestu, mi malo kršniji i krupniji ostali smo otraga slušajući Mirijana kad nam je počeo objašnjavati: 

„Kad za nekoliko godina zasidnem sa svojim unucima pričat ću im o vama svima i govorit ću vako  – Ovo je pokojni ovaj, ovo je pokojni onaj.“ 

Ivan, moj frizer, nije poput njegovih rođaka znao praviti smijuriju, ali je se smijao djeci, volio ih je, a kao što rekoh ja sam s njim često čobanovao jer on Marinka nikada nije htio povesti  sa sobom govoreći materi da ja bolje slušam, dok meni nije puno smetalo provesti s njim dan na Ljubuši i trčati za kravama. 

Ivan bi se pobrinuo da bude dovoljno hrane i soka, pa bismo nas dvojica oko podne zasjeli pored nekog kamena, otvorili zobnicu i počeli objedovati. Slaninu nisam baš obožavao, no on bi uvijek ponio i kekse, i mesne nareske i paštete, a kada bih sve navedeno potamanio, onda bih se ipak prebacio i na luk i slaninu. Ivan mi je objašnjavao kako kod kuće slanina ne prija kao u planini, a ja bih mu vjerovao uživajući u svakom zalogaju. 

Jedne prilike je okrenula gadna kiša, proljetni pljusak, krave su postale nemirne, ja sam se plašio grmljavine, pa me je Ivan ostavio u nekom zaklonu, pokrio me biljcem da ne pokisnem, a on se rastrčao za životinjama da ih skupi. Kad je kiša konačno prestala bio je mokar od glave do pete, i kapa koju je uvijek nosio na sijedoj glavi izgubila je svoj oblik, te sam mu predložio da se zaputimo ranije kući, ali mi plan nije upalio. Ivan me je poslao da svrnem krave koje su uživale žvačući mokru travu, on je kapu, džemper i kaput raširo na velikoj stijeni da se suše i uvečer smo po planu, kratko nakon zalaska sunca, stigli suhi u selo. 

U međuvremenu – prošlo je puno, puno godina od moga i Ivanova zajedničkog čobanovanja na Ljubuši – Ivan i Pokrajčuša postali su višestruki djed i baba, njihova unučad su već odrasla, Vinko i Frano su ili u mirovini, ili pred njom, a njih dvoje su se preselili u nebeske krajeve, visoko iznad Ljubuše, tamo gdje ćemo svi jednoga dana otići, bez obzira na to kakvu frizuru imali, znali čitati ili ne, čuvali krave ili pak skupljali milijune. 

Iza nas će zauvijek ostati tek ono kakvi smo bili – jesmo li voljeli djecu, jesmo li se smijali sitnicama ili smo kukali zbog bezvezarija. 

A ako budemo vedri i veseli ljudi onda će nas se možda neko tek rođeno dijete nekoga susjeda jednom sjetiti i povratiti nas među žive – kao što se moja generacija redovito sjeti našega frizera, pokojnog Ivana Seserova.

Blago Vukadin