NIŠTARIJINI ZAPISI: Dvadesetpeta murvina priča – Skupljanje mlijeka

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Praktično je danas pomusti kravu – odeš u dućan i kupiš litru mlijeka u tetrapaku ili u boci, ne moraš rano ustajati, odjeća ti ne smrdi po štali, krava te neće udariti repom, a ni  veliku šerpu za kuhanje ne moraš kasnije prati. Jedino što trebaš je nekoliko dukata, maraka, kuna, dolara ili karticu za bankomat. Blagin sin Christian je jedne prilike, kad mu ćaća nije htio kupiti novi play-station jer je i stari funkcionirao, pokušavajući objasniti djetetu da nove igračke puno koštaju i da nema dovoljno novca za nabavku, ljutito odgovorio ocu:

„Nema novca? A bankomat je kod naše kuće!“

Slično je i s mlijekom, kruhom, mesom, zabavom, vodom, snijegom, plažom, odjećom, obućom, namještajem, grijanjem, čišćenjem, liječenjem, sportom, učenjem, vježbanjem, molitvom, druženjem i svime što ljudi trebaju da bi bili ono što jesu – postaneš konzument, kupiš što ti treba, baciš višak u kantu i boli te briga za sve ostalo. Jedino, kao što rekoh, moraš imati karticu za bankomat. Ako je međutim ne posjeduješ – ako su ti je lopovi ukrali, policija zatvorila, ili bankari prerezali i poništili –  onda moraš razmišljati odakle dolazi mlijeko, komu si prodao kravu Dragulju, kako se ručno pere rublje i koliko brašna treba da bi napravio kruh, odnosno kako se melje žito i ima li Živko Miškov vremena za vršidbu.

Budući da sam ja, Joskanovića murva, nakupila solidan broj godina i da se koječega sjećam, željela bih pomoći mlađim mandoseljskim naraštajima i objasniti im – zlu ne trebalo – odakle dolazi mlijeko. Ne bi bilo loše progoviriti i o ostalim potrepštinama, ali nek im to ispriča neka druga murva, zerda ili bukva, a ja ću pripovijedati o mlijeku, o kojemu puno znam pošto sam godinama pomagala pokojnoj Šoljuši u njegovu skupljanju. Opet sam se po običaju zaletila, pa ću početi iznova i polako.

U Joskanovića komšiluku, na donjoj strani puta, prije puno, puno godina stajale su četiri kamene štale, a u njima je živjelo ukupno sedam debelih krava – dvije Kovačušine, dvije Baćkušine, dvije Kavurkine i Šoljušina Dragulja. Svakoga jutra mlade jetrve  bi rano ustale, uzele sićeve u ruke, obule bate na noge i zaputile se u mužnju. Kad bi bile gotove, negdje oko šest sati ujutro, nastavile bi mlijeko da se kuha na šporetu i počele buditi dječurliju, praviti doručak i planirati što će kuhati za ručak. Nije im bilo baš lako, ali nije bilo ni televizora pa bi žene na vrijeme otišle u krevet i mogle bi ispavane rano ustati.

Kad su međutim četvorica braće Joskanovića, muževi navedenih jetrva i očevi silne dječurlije, otkrili Njemačku i krenuli trbuhom za kruhom po raznim baušelama i gradilištima, počeli su malo-pomalo donositi pokoju marku, pa crno-bijele televizore, lijepe haljine i mirisne bombone, nakon čega su se njihove žene prilično razlijenile – ostajale bi duže uvečer budne gledajući ljubavne serije i počele su kupovati kojekakve namirnice koje su ranije same pripremale. Tako je bilo i s drugim mandoseljskim mladama, te je odjednom došlo do viška mlijeka u selu.

U to vrijeme je na Duvanjskom polju počelo – više-manje uspješno – poslovati općinsko Poljoprivredno dobro, koje je imalo i vlastite krave, ali su potrebe industrije bile veće od njihove proizvodnje, pa su zaposlili Lipljana Joskana koji je svakoga jutra na povećem kamionu obilazio sela ispod Ljubuše i preuzimao mlijeko iz sabirnih stanica, uliveno u sive, metalne kante zapremine pedesetak litara.

Budući da je Šoljušin novčanik bio tanak, a djeca zahtjevna, posebno Vinko kojega je već tada bilo teško nahraniti, ona je preko veze – posao se u Duvnu nikada nije dobivao bez poznanika i preporuka – postala partnericom Poljoprivrednog dobra i počela skupljati mandoseljsko mlijeko ispod murve.

Malo-pomalo sve su žene u selu uvidjele da je bolje predati višak mlijeka u otkupnu stanicu nego ga prolijevati, pa su u roku od nekoliko mjeseci sve počele dolaziti prije sedam sati do murve, sa sićevima i kantama u rukama, gdje ih je čekala Šoljuša i njen najmarljiviji sin,  Blago. Žena bi u posudi za mjerenje kontrolirala koliko litara je donijela Rašićuša, koliko Krištuša, Gabruša, Antinica, Pokrajčuša, Ćikinica, Kažmirova mlada, Jokulovica, Cebarka i Jozinica, izmjerila bi masnoću mlijeka, a dijete bi sve zapisivalo u listu formata A3, raširenu na klupici ispod murve.

U sedam sati, nekada nekoliko sekunda ranije, nekada kasnije, kante bi se uz škripanje zatvarale iskrivljenim poklopcima, jer je Joskan na  kamionu već stizao Joskanovića ulicom i motao volanom ispod Lekušine kuće. On bi sve kante još jednom prekontrolirao, potpisao listu, natovario teret na vozilo, popio kavu ako mu se nije žurilo do Dilavera i zaputio se potom niz Seserovu ulicu,  pažljivo vozeći neravnim terenom da se kante na prikolici ne prevrnu.

Tako je Šoljuša iz jutra u jutro skupljala mlijeko, a jednom mjesečno bi Joskan donio veliki smotuljak novčanica i već spomenutu listu s imenima mandoseljskih žena, količinom predanog mlijeka i otkupnom cijenom koja je ovisila o njegovoj masnoći. Cijena je bila pravedno kalkulirana jer one žene koje ne bi mogle odoljeti iskušenju te bi u mlijeko nadodale vode da ga bude više, bi se u pravilu najprije malo naljutile zbog niske otkupne cijene tvrdeći da njihova Šarulja ima puno masnije mlijeko od susjedine  Rozulje, ali bi pobuna prestala kad bi Šoljuša pokazala na listu govoreći:

„Plovak je tako izmirio, nisam ja odredila.“

No, prije nego bi žene uopće stigle po svoje novce valjalo ih je sazvati, a u nedostatku telefona to su obavljali Marinko – njega bi mater poslala u Iviće jer mu se je sviđala Lidija Blaškanova – i Blago koji bi se iz sličnih motiva zaputio u Markoviće i Džankušiće.

Kad bi njih dvojica izručili zadnji poziv za isplatu i vratili se kući tamo su već sjedile prvoinformirane mlade i starije žene. Šoljuša bi savjesno dvaput zaredom prebrojavala novac – Joskan je uvijek donosio dovoljno siće da nema problema prilikom mijenjanja – i otkačivala imena na listi zahvaljujući se na bakšišu kojega bi prosljeđivala svojim pomoćnicima i praveći jednu kavu za drugom. Kasnije, po odlasku u mirovinu, isplatu para preuzeo je Ćokan, nakon čega bi, zahvaljujući priči, vicevima i smijehu, ceremonija podjele novca potrajala puno dulje nego dok je za financije bila odgovorna njegova žena.

Znalo bi se štošta ispričati, a djeca bi često morala izići vani da ne čuju dok odrasli pripovjedaju o zgodama i nezgodama iz ljubavnih serija, pa bi im Ćokan, koji je uvijek bio velikodušan, dao više novca nego su zaradili da odu u Grge i kupe bombone.  Jedne prilike su sve žene skupa, a bilo ih je desetak u maloj kujinici, prasnule u smijeh tako glasno da sam ga i ja čula i još uvijek ga se sjećam.

Marinko je tada bio školarac, u prvom ili u drugom razredu osnovne škole, dobio je dovoljno novca od ćaće, radostan otišao na hodnik i dok je obuvao bate  počeo je glasno pjevati, zanesen planovima što će kupiti i željama što bi volio da mu se dogodi, pa je ne razmišljajući puno otvorio grlo i zagangao:

„Sveti Ante milostiva srca,
prifati je da se ne koprca.“

O čemu su baš u tom trenu žene pričale ne znam, ali pretpostavljam da je tema razgovora bila slična opjevanoj, te im je Marinkova ganga sjela tako da nisu mogle izdržati nego su sve skupa prasnule u smijeh, sjećajući se vlastitih zgoda i nezgoda. Otada je Marinko zarađivao puno više od brata mu Blage, jer bi ga mlade i starije Mandoseljke dodatno nagrađivale kad bi im ponovio koprcave stihove, ali to je sasvim druga priča.

Skupljanje mlijeka ispod murve potrajalo je godinama, sve dok se Šoljuša nije razbolila, a Poljoprivredno dobro počelo slabije poslovati i manje mlijeka otkupljivati. I Joskan je uskoro otišao u mirovinu, štale su postale puste, neke su se i urušile, od drugih su napravljene garaže, krave su završile na stočnoj pijaci, a Marinkova ganga i Ćokanovi vicevi, Šoljušino mjerenje masnoće mlijeka i zvuk kamiona ispod Lekušine kuće ostali su zapisani u mojim granama.

 

Tekst: Blago Vukadin