Neudörfl je mjesto na desnoj obali rijeke Leithe, u općini Mattersburg, i raspolaže svime što je neophodno za ugodan život – počevši od nekoliko industrijskih pogona, preko vrhunskih lokala s domaćom hranom i vinom, pa do dućana, poštanskog ureda i crkve.
U ovom nabrajanju nešto sam ipak, čini mi se, zaboravio?
Ah, da, trafiku!
Jasno je da u Neudörflu već desetljećima postoji trafika s prodajnim mjestom lutrije, u samoj glavnoj ulici, a trafikant se zove Karl – krupni čovjek tipično gradišćanskoga prezimena hrvatskoga porijekla s mađarskim “its” na kraju umjesto slavenskoga “ić” .
Veliki Karl i njegova sitna žena Silvia već 33 godine prodaju naše proizvode i pouzdani su partneri firme za koju radim. Tijekom dugoga perioda vidjeli su lica mnogih sretnih dobitnika, a i sami su više puta dobili siću, da bi istu uvečer potrošili udvoje u lokalu Piribauer, također smještenom u glavnoj seoskoj ulici.
Najvažniji dobitak za Karla i Silviu je, međutim, njihova velika obitelj – već odrasla djeca, cijela trupa unučadi, crni pas i – kao česti gost – razigrani mačak Findus.
Prodajni prostor nije baš velik, a iza njega nalazi se – kao u većini trafika u Gradišću – kuhinja u kojoj Silvia, kad nema klijenata, kuha ručak za svoju obitelj, dok Karl s najmlađim unukom raspravlja o nogometu.
Ugodna i mirna je, dakle, već godinama i desetljećima svakodnevica u maloj trafici, bez velikih promjena i uzbuđenja, a tako bi potrajalo do vječnosti da ponekada tamo nema već spomenutoga mačka Findusa, koji doduše pripada starijoj kćeri bračnoga para, a na kojega Silvia i Karl paze, kad mladi otputuju na godišnji odmor.
Prije nekoliko godina Findus je na dva tjedna opet došao u Neudörfl, i na početku je izgledalo da će sve proteći bolje nego perfektno.
Silvia je drugoga jutra po Findusovu dolasku, kao i svakoga radnoga dana, u pet sati otvorila radnju – u doba dok druga čeljad u selu, isto kao i njen Karl, još borave u carstvu snova – i upalila svjetla čekajući na prve radnike koji na putu do posla u nekom bečkom okrugu u ranu zoru kupuju cigarete, uzimaju novine i uplaćuju pokoju kombinaciju za loto.
U međuvremenu je Silvia prekontrolirala vlastiti listić i od sreće vrisnula, probudivši svoga muža i nekoliko susjeda:
„Karl, dobili smo na lotu! 880 eura smo dobili! Juhu!“
„Mogli bismo danas otići u Piribauera i dobro se napucati. Znaš da obožavam njihove palačinke s mesom“ – mrmljajući nakon nenadanog buđenja, a ipak već gladan, predložio je njen muž bez puno razmišljanja što da učine s neplaniranim dobitkom.
„Za 880 eura možemo cijelu godinu jesti tvoje palačinke, to nema smisla. Od dobitka ćemo kupiti električnu peć za našu kćer, mladi baš namještaju kuhinju i dobro će im doći financijska potpora“ – odvratila mu je Silvia odlučno.
„Onda, nek bude tako, ti si dobila i ti odlučuješ. Ali palačinke s mesom bile bi stvarno dobre.“ – probao je Karl indirektno ipak ušićariti nešto za sebe.
„Večeras te izvodim, sami smo kod kuće. Nakon zatvaranja trafike dobit ćeš tvoje mesne palačinke, ne koštaju tako puno. Ali u subotu ćemo zajedno kupiti peć. Mladi će se jako obradovati kad se nakon odmora vrate kući. U redu?“ – predložila je Silvia kompromisno rješenje na koje je Karl bez daljnjega pogovora pristao.
Napravili su međutim račun bez krčmara, bolje rečeno bez mačka Findusa, koji je u polusnu najprije čuo obiteljsko uzbuđenje i veselje zbog dobitka, te se i sam uznemirio, potom se, skočivši nespretno iz polusna, spotakao preko šalice mlijeka, te istu zajedno s drugim porcelanom proslijedio na pod, uplašio se od lupanja i treska razbijenoga posuđa i čaša, te shvativši što je počinio uspaničen kroz otvorena vrata istrčao na ulicu.
Što se dalje dogodilo ne mora biti u detalje ispričano, glavno da je Findus nesreću ispod kotača vozila – doduše ozlijeđen, ali sa svim dlakama u mačjim brkovima i čitavim nježnim šapama – preživio nakon što ga je Silvia, najbrže što je mogla, odvezla u veterinarsku kliniku u Wiener Neustadt, dok je Karl, nakon dugo vremena, morao opet sam raditi u trafici.
Račun za narkozu, brzu operaciju slomljene kosti i različite lijekove protiv mačjeg kašlja, dvotjedne posljedice pretrprljenoga straha, iznosio je 850 eura.
„Za preostalih 30 eura idemo sutra jesti palačinke s mesom?“ – predložio je Karl svojoj supruzi.
„Da, dragi moj, idemo. Glavno da je Findus opet zdrav, a i kašalj će ga proći dok se djeca vrate“ – nije mu mogla odoljeti Silvia.
Kad su se mladi s odmora vratili kući iznenadili su se novoj-novcatoj, još u karton upakiranoj električnoj peći nasred kuhinje. Silvia nije imala pojma kako je uređaj tamo dospio, dok se Karl tiho smijuljio.
„Palačinke s mesom bile su stvarno odlične, pa sam tebe i djecu htio obradovati, te sam prošle subote od ušteđevine kupio pećnicu“ – šapnuo je Karl svojoj ženi tiho u uho, dok je mačak Findus zadovoljno i bučno preo kunjajući ispod stola.
Samo se jednom, zadnji puta te godine, tiho zakašljao.
Blago Vukadin