Piše: Blago Vukadin
Slično pričama koje počinju rečenicom „Bio jednom jedan mladi i stasiti princ“ vladao je ranije običaj da roditelji djevojke nekoliko dana prije njenoga vjenčanja i dolaska u novu kuću pošalju komaru.
U tu svrhu bi već od rođenja ženskoga djeteta počelo pletenje, šivanje, tkanje i skupljanje svakojakih dragocjenosti poput krevetnjaka, sagova, sjedalica, čarapa za svekra, košulja za djevere i maramica za nećakinje. Što je bogatija bila obitelj djevojke, to dragocjenija bivala je njena komara.
Kakva je bila komara moje matere ne znam detaljno, ali se zato sjećam nekoliko predmeta iz nje koje je ona cijeloga života čuvala i hvalila se njima.
Između ostaloga ostale su dvije bavule – velike drvene škrinje za pospremanje krevetnine – koje je napravio njen brat i naš ujak, daidža Andrija. Mislim da su te bavule još čitave jer ne vjerujem da bi ih Marija, naša nostalgična sestra, dala ukloniti. Ona pazi na sve ormare, slike, sličice, narukvice i kutijice napunjene prašinom.
Što je mama donijela u Mandino Selo u bavulama ne zna nitko više, ali tanjure sigurno sigurno je.
I to ne jedan ili dva nego ukupno šest tanjura od debele bijele keramike, bez ikakva ukrasa ili crteža kao što je kasnije bio običaj, s nekoliko rebara na vanjskoj strani, isto kao i na činiji, velikoj posudi od istoga materijala i iste kvalitete.
Iz činije smo zajedno jeli doručak, kruh udrobljen u mlijeko kojega bi moj mali brat Marinko premalo zašećerio pa bismo se znali posvađati, pošto se jelo nije moglo nikako razdijeliti da na jednom kraju bude slađe nego na drugom. Druge činije nije bilo u kući i mene bi ponekada zapalo da jedem iz svatovskog tanjura, jednoga od ukupno dva koji su uspjeli preživjeti naše prepirke i dogurati do sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Dvadeset punih godina i četvero djece izdržali su oni u Mandinu Selu.
Mati ih je posebno voljela i nije joj bilo drago ako ne bismo pazili na bijele tanjure, na njenu komaru.
Naša sestra Marija navela je našu inače konzervativnu majku da bude emancipirana, te smo moja braća i ja bili jedini dečki iz susjedstva koji su morali raditi ženske poslove, odnosno mesti pod, prati posuđe i brisati prašinu.
Nije doduše bilo tako strašno. Mama nije bila stroga pa bi previdjela puno prljavih ćoškova koje bi nakon nas osobno pomela, ali je bilo užasno kad bi Marija počela pripovijedati drugima o podjeli posla u našoj kući, nastojeći proširiti plamen ženske neposlušnosti i u druge dijelove sela.
Svi moji prijatelji zahvaljujući njenim pričama znali su da radim s metlom te sam u njihovim očima postao ženskonja. Marija me je jedne prilike čak uslikala kako sagnut guram smeće u lopaticu, izradila fotografije u Krištinoj radnji i ispred Mijine magaze pokazala ih Milanu i Branku.
Progonio sam sestru oko murve, dostigao je na ulazu u Mijinu staru kuću, oteo joj fotografije iz ruke i potrgao ih u stotridesetidva komada, da nema dokaza, zaprijetivši joj da nikada više neću ništa raditi u kući ako još jednom bude bezobrazna.
Osim što sam meo pod morao sam i tanjure prati, znao se svačiji red i smjena. Pranje suđa bio je najgori mogući posao, jer se nije moglo ni smjelo fušeriti, sve bi se odmah vidjelo.
Perilice za suđe u to vrijeme nije bilo ni u snovima, tekuće vode ni u jednoj kući u selu, ali je zato svaka zgrada imala svoju „cimentaru“, grubo ožbukanu, neokrečenu prostoriju u kojoj su se obavljali domaćinski poslovi, čuvalo se brašno i šećer, pokoja okračala cipela i preostali dijelovi davnih komara.
Naša cimentara nalazila se u sjeveroistočnom traktu obiteljskoga boravišta i bila je jedna od ukupno četiri prostorije navedene rezidencije. Druge tri su bile dičinja soba, roditeljska soba i kujina koja je kasnije promijenila ime i postala dnevnim boravkom.
Budući da je naša stara kuća ukopana u gredu, a iznad nje se nalazi mali šumarak, naši bristi po kojima su se znale skrivati i pokazivati šarke i poskoci, na prozorima kroz koje je se ionako slabo vidjelo bila je postavljena gusta žičana mreža kako bi branila da se neželjeni gost uvuku među čeljad.
Posljedica navedenih okolnosti bila je slaba osvijetljenost cimentare. Tamo nitko nije rado boravio, te sam ja, ionako kratkovidan, gledao da što je brže moguće završim posao i izgubim se.
Pranje posuđa bilo je, kao što rekoh, zahtjevno i komplicirano, nije se smjelo ništa preskakati. Ostaci hrane završili bi u metalnoj zdjeli, u spirinama koje su se davale svinjama, a tek nakon struganja zagorenih ostataka i uklanjanja preslatkih ili presoljenih namirnica prešlo bi se na drugu i treću fazu koja su se sastojale od pranja i ispiranja suđa.
U jednom plastičnom lavoru bila je topla voda pomiješana sa sredstvom za pranje, a u drugom bistra, hladna voda kroz koju je valjalo provući tanjure i beštek, staviti ih potom na stranu, na kraju sve obrisati krpom i odnijeti u kujinu i složiti u zelenkasti kredenac.
Kratko i jasno rečeno, previše posla za tako nebitne stvari kao što je pranje suđa.
Valjalo je stoga često požuriti jer bi moj susjed i bratić Ante obično čekao ispred vrata, gdje mu je mama po mojoj zapovijedi lagala govoreći da pišem zadaću, kako on slučajno ne bi pomislio da obavljam ženske poslove.
Ante toga puta nije htio nikako otići od vrata govoreći:
„Trpina podvornica je slobodna, Trpinica je baš prošla kroz selo i otišla u Iviće pa sad možemo igrati lopte koliko nas volja, nitko nas neće otjerati. Požuri više s tom zadaćom!“
Poslušao sam ga i požurio zaboravivši isprati tanjure u bistroj vodi. Ponio sam ih neobrisane i kliske kroz hodnik do kujine. Po nesreći betonski pod bio je neravan, prag od cimentare do hodnika visok, ja izmoren i nepažljiv, a posuđe prepuno pjene, pa mi je teret skliznuo iz ruku i završio na podu.
Veliku nesreću preživio je tek zadnji tanjur iz materine komare!
„Moji dragi tanjiri!“, povikala je mama, a kad je primjetila da sam se uplašio nadodala: „Moje milo dite! Nema veze, ostao je još jedan.“
Posljedica moje neopreznosti bila je nemilosrdna kazna koja je odmah uslijedila, a ona je glasila:
„Blago neće više nikada prati posuđe. Marinko to puno bolje radi.“
Teško sam se pomirio s oštrom kaznom, ali to je sasvim druga priča.