Piše: Blago Vukadin
Sretoh neki dan bivšega prijatelja s kojim sam prije nekoliko godina prekinuo svaki kontakt, budući da je zabadao nos tamo gdje mu nije mjesto.
Ružno je kad se ljudi miješaju u tuđe stvari.
Posebno kad muškarci počnu dijeliti pravdu susjedima i dojučerašnjim prijateljima učini mi se da gadno lažu i muljaju.
U žena to izgleda prirodnije i normalnije.
„Mora da je tako, jer je intuicija pametnija od razuma“ – zaključujem.
Sretoh, dakle, bivšega prijatelja i odosmo na kavu.
Planirao sam brzo ga se riješiti, ne želim biti zlopamtilo, a tip mi ide na živce svojim izrazitim egoizmom.
No, vrag mi ne dade mira šapnuvši mi u uho da mu je žena zgodna, pa sam nesvjesno zakombinirao kako bih mu se mogao osvetiti za svaku laž.
Nadam se da će mi Bog oprostiti bezobrazne misli.
Kuka mi uz kavu bivši prijatelj da ga je žena napustila i preselila u moju ulicu.
„Ne viđam djecu“ – jada se pun samosažaljenja.
Sjetih se da je djecu ranije rijetko spominjao i nikada s njima nije boravio na igralištu.
Imao je važnijih stvari od klinaca.
Bavio se tuđim brigama dijeleći savjete drugima, vadeći mrvice iz tuđih očiju, oblizujući kute samozvanih svetaca i planirajući kako će završiti u raju.
Na kraju se prepoznao u vlastitom paklu.
„Možeš li mi pomoći?“ – upita me.
Ima ljudi koji uvijek misle na sebe. Samo i isključivo na sebe.
„Ne mogu i neću!“ – odgovorih mu i bi mi lakše.
Platio sam kavu i krenuo niz ulicu.
„Šteta da me nije ranije zamolio za pomoć“ – pomislih sjećajući se dugih nogu bivše žene moga bivšega prijatelja.