Naučili su nas naši stari da se nije dobro hvaliti. No ima jedan trik kojim se takva načela uspiju očuvati pa da vuk bude sit a koze ostanu na broju. Umjesto da se hvalimo možemo se naime glasno radovati. A čemu se više radujemo nego vlastitoj djeci? Kad im lijepo krene u životu, kad su zdravi, kad se vjenčaju ili postanu roditelji, a nas učine djedovima i bakama. Ako pak još moramo pričekati s unucima onda se radujemo manje važnim, ali također bitnim stvarima, kao što su uspjeh na poslu ili u školi. Jučer me je moja Daniela obradovala, dobila je prvi skoro pa „pravi“ posao, te će od početka mjeseca listopada ove godine biti asistentica svome profesoru na odjelu germanistike bečkoga sveučilišta. Drago mi je da dobro uči i da je ambiciozna, a još mi je draže da će konačno početi malo zarađivati, pa ću ja moći malo predahnuti i završiti radni dan ranije nego inače. No da ne bi ispalo kako se mi Vukadini hvalimo, zapamtite da se radujem za svoju kćerku, a usput samo napominjem da moja Daniela nije prva od Ćokanove i Šoljušine unučadi koja se Bogu hvala polako probija i stvara svoj vlastiti put u lijepu avanturu zvanu život – i Vinkova, Marijina i Marinkova dica dobro uče i marljivo rade. Jedino nam još unuci nedostaju, a ako Bog da bit će i njih. Marinko je skoro pa did, njegova Irena nedavno je postala baka, Vinko već godinama izgleda kao stari čovik, a Marija i ja se najbolje držimo, no to je sasvim druga priča.
Tekst: Blago Vukadin, ponosni otac