Današnja Isusova šetnja maslenicima i pustinjom, selima i gradovima završava nešto intimnije nego inače.
Isus je sam sa svojim učenicima. Nema ni naroda ni farizeja.
Vjerojanto su negdje odsjeli, prilegli ispod grmlja i maslina. Isus je zauzeo mjesto ispod velike stare smokve i promatra slušajući svoje učenike, koji su umorni od šetnje i gladni od želje da konačno čuju kada će doći taj veliki dan Božjeg dolaska.
Isusovi učenici su u to vrijeme, a i kasnije, poprilično rubna skupina u židovskom društvu. Oni su se priključili čudnom proroku koji se druži sa svakakvim ljudima, ne poštiva subotu i neke druge, Židovima važne, zakone. To je bilo dovoljno da ih narod osudi i smatra čudacima, a onda još i to čekanje da svima pokažu kako su bili u pravu.
Ljudska nestrpljivost je ubitačna. Na njemačkom postoji poslovica koja kaže da mačka ugiba zbog radoznalosti. Radoznalost je jedna od osnovnih značajki ljduskog bića. Čovjek želi znati i zato napreduje, razvija se i izmišlja nove stvari. Nestrpljivost i radoznalost je tu večer učenike toliko uznemirivala da je Isus primjetio da su im upitnici na ustima, al da se ne usuđuju ispalit ono pitanje i predbacivanje:
“Učitelju, dosta nam je priče, vidiš da nas ismijavaju. Kad će konačno to tvoje Kraljevstvo o kojem govoriš? Kad ćemo konačno biti u pravu i dokazati drugima da smo mi to sve predvidjeli? Kad ćemo konačno mi moći krenuti u emocionalnu osvetu zbog svih poniženja koja su nam nanosili tvoji i naši neprijatelji”?
Isus, po običaju, opet u prvi plan gura ideju, a ne svoje učenike. On im ne govori o slavnim danima, o budućim ministrantskim foteljama ili utjecaju. On govori o znakovima koji će biti vidljivi i znakovima koji će i njih dovesti u kušnju jer će od njih tražiti vjernost Istini, nauku, vjeri, ideji.
Ono što Isus govori su naoko obični znakovi, isti oni kojih je bilo oduvijek, u svakom vremenu i za svake ljudske generacije. Ratovi, teror, ubojstva, napadi, siromaštvo, poplave, kuga…….
Isus ispada neka vrsta neznalice, tip koji ponavlja ono što su rekli i drugi. Ako točno analiziramo onda je sve to što on govori neka vrsta standardnog repertoara svih proroka katastrofe i kataklizme. Mogli bismo reći da je Isus samo uobičajeni, malo rječitiji prorok zavjera, neki malo sposobniji šef obskurne židovske sekte.
Ako pak uđemo malo dublje i pokušamo proniknuti u bit poruke onda ne možemo pobjeći od Njegovih usporedba, koje su jednostavne, nekada nam se čine promašenima, a nekada genijalnima.
Svaka usporedba u Evanđelju ima svoj duboki smisao. U ovom slučaju je smokva ispred očiju. Možda je tamam smokvin plod postao kao grašak i nagovještao istu fazu života kao i tadašnja Isusova grupica.
Katastrofe su svakodnevne, ima ih u svakoj generaciji, al bitna razlika je u tomu što nam Isus danas govori o tomu kako ćemo se uspješno spremiti i biti sposobni prebroditi katastrofe.
Rješenje je u vjeri i sljedbi Isusa. Kao što smokva, danas mala ko grašak, sutra velika ko jabuka, donosi mnoštvo užitka, hrani nas i osvježuje, tako i Isusova istina, čak i kad je mala ko grašak, neprimjetna, ako raste i razvija se, postaje izvorom života.
Trenutak nekog velikog svjetskog kaosa je Isusu nebitan, on ga čak niti ne poznaje.
Kolike li razlike između Njega i proroka koji znaju.
Isus kaže da ne vjerujemo prorocima koji kažu da znaju i sposobni su iz znakova isčitati tijek događanja. Ne, Isus nam veli da ni on ne zna, a kakvi su ti proroci, prosudite sami.
Ono što nam Isus poručuje je fantastično i osvježavajuće: znakovi su tu da ih prepoznamo kao poziv na obraćenje i vjeru, na osmokljavanje, da konačno od našeg malog graška vjere postane zreli plod koji će se oduprijeti i daleko jačem napadu nego sami mislimo da možemo.
Isus učenicima obećava da ne će biti sami, poslat će on svoje vjestnike i svoje pomagače, anđele iz svih smjerova.
Današnji čovjek se nalazi, kao i mnogi prije njega, pred izazovima i znakovi govore da je vrijeme obraćenja.
Čini nam se da smo nemoćni, kao grašak malena smokva. Ubijaju nas svojim lažnim proročanstivma, istinama i spasiteljskim postupcima. Ubija nas vlastititi strah i osjećaj da smo nemoćni, da će nas preplaviti moćniji i odlučniji. Rado bismo znali taj trenutak da se pripremimo, al Isus nema instant rješenja, nema američki sigurnog naputka za korištenje stroja zvanog vjera.
Isus i kršćanstvo su sagrađeni na neizmjernom povjerenju u Oca i Isusove metode ljubavi i mira. Za vjernika je nemoguće znati kada je došlo vrijeme. To ne zna ni ON.To je potpuno nebitno, ako vjerujemo onda smo spremni u svakom trenutku!
Vjernik zna da se može osloniti na Boga, a u tom oslanjanju je potpuno nebitno kad je vrijeme i jesu li znakovi, koje vidimo i doživljavamo, navještanje nečeg strašnog.
Za vjernika je odlučujuće da iz znakova izčita poziv na još jaču vjeru i povjerenje u snagu Onoga koji je pobijedio smrt.
Potražnja za trenutkom, koji smo mi prepoznali jer smo ispravno tumačili znakove, je duboko ljudska potreba da dokaže sebi i drugima da je baš on taj koji je bio u pravu.
Iako je ta težnja razumljiva, ona je kontraproduktivna, ona nas spriječava da u prvi plan stavimo Njega, a ne svoju pamet i znanje.
Nedjelja je prekrasna, sunce donosi znak da je život lijep, čak i onda kad nam se čini mračnim kao noć.
Želim vam svima more ljubavi i svemir svjetlosti u vremenima potražnje za trenutkom istine.
Tekst: Vinko Vukadin