Današnje Evanđelje po Luki kao da je smišljeno za Hrvate. Čitam ga i ne mogu vjerovati ono što mi je pred očima. Kao da sjedim negdje u prikrajku židovskog hrama i slušam Isusa kako priča okupljenima oko sebe. Priča im ono što je osjećao na svojoj koži, ono što je doživio kao prorok, rabin i Židov u svom narodu.
Okupili se oko njega mnogi slušatelji, ali bome i mnogi kritičari, pismoznanci i mudrijaši, oni koji su zavidni, ne vole ga i jedva čekaju da se sunovrati i osramoti. A osramotit se nije baš neka poteškoća. Pogotovu kad su oko tebe zavidnici, cinici i zluradi susjedi, sunarodnjaci i protivnici.
Isus je spreman na njihove prozivke. On im govori o Kraljevstvu i poslanju, govori im o spasenju, a oni imaju argument koji ni ga trebao ubiti u pojam.
„Ajde luđače, ne trkeljaj nego nam pokaži to o čemu govoriš. De napravi koje čudo, spasi narod o gladi, kuge, kolere i lepre kad si taj novi Mojsije“.
Isus zna da bi trud bio uzalud jer njihove su oči oslijepile i srca okorjela. Kad bi i napravio koje čudo oni bi to pripisali nekom Belzebubu i magiji, rekli bi mu da je od vraga i da zavodi narod, kao što su mu i predbacili kasnije.
Isus jasno i poučno, kao da govori nama danas, kaže da je prorok u svojem selu neznalica, budala i onaj kojega svi mogu prozivati. Prorok u svojem narodu nije dobro došao jer narod kaže: „A vidi ti njega, pa ja ga znam od kad je bio mali. On spasitelj? Ma daj budalo, on je šaraltan“.
Tako je bilo s Ilijom, a tako je sa svim prorocima koji imaju snage pomagati i htjeti pomoći svojem narodu. I Ilija nije mogao liječiti svoje, logično i očekivano je da ni Isus ne uspijeva u svojem narodu nego kod pogana.
Današnje Evanđelje je vrhunska poruka nama svima koji očekujemo spasenje iz drugih naroda, očekujemo popravak gospodarstva na osnovu EU fondova i nekih velikih planova nama nepoznatih velikana i državnih birokrata.
Hrvati imaju neku vrstu podložničkog sindroma, vole tuđe više od svoga, a bome im se to i natura.
Uporno tražimo spasitelje među onima koji ne rade za narod nego za neke tuđe interese, ali nam se čine sposobnima i moćnima jer govore jezikom narodu nerazumljivim, zakukuljenim i tajnom obavijenim.
Naši spasitelji ne mogu biti obični ljudi jer mi tražimo one tuđe, one koji nisu iz našeg sela, one koji nisu s nama odrasli.
Isus nam poručuje da radimo krivo. Proroci su među nama, oni su tu i govore, al mi ih ne slušamo jer su jednostavni i izravni. Mi rađe slušamo one uvijene, one umotane u celofan tuđeg ljepšega i tuđeg slađega.
Zar se kao narod ne sramimo svojih ratnika i invalida koji su bili proroci istine, slobode i demokracije?
Zar nismo prihvatili đavolsku igru po kojoj je onaj koji položi svoj život kao znak ljubavi nedostojniji od onog koji ni cipele nije isprljao pješačeći za slobodu?
Zar nismo prokleli one koji nemaju ruku i nogu, ali su imali srce?
Oni su naši proroci istine i naši propovjednici slobode, oni i mnogi prije njih, a mi smo ih se odrekli. Rađe prihvaćamo tuđe priče o njima i interpretacije onih koji ne mogu sami sebi pomoći, a nama niti hoće niti mogu.
Naše nade smo položili u raspadajuće strukture birokratstkih proroka novoga svijeta bez Boga, u Merkelice, u Junckere, a zaboravili smo na one koji su nam krvlju darovali slobodu.
Rađe se klanjamo ulickanim stranim stručnjacima i nadrispaiteljima nego da poslušamo one koji govore iz hrvatskog srca i hrvatskim jezikom običnoga čovjeka.
Svatko od nas u sebi ima snagu propoznati istinu, put i ljubav, ali bi za to morao pogledati oko sebe. Oko nas je puno ljudi koji mogu biti proroci, proroci ljubavi i sreće, ali ih mi ne vidimo.
Oko nas su ljudi s osmijehom koji nam daruju sreću i ljubav, a mi tražimo daleko od nas.
Pored nas su naša braća i sestre koji su dali svoj život za našu slobodu, a mi slobodu tražimo u prijestolnicama izvan vlastitog naroda.
Okrenimo se oko sebe i vidjet ćemo proroke u kolicima.
Tekst: Vinko Vukadin