Današnje Evanđelje nam govori o poslanju, mesiji i putu prema cilju. Luka nas vodi kroz maslinik u kojem Isus zastaje sa svojim učenicima. Dok se učenici zabavljaju, odmaraju, prepričavaju, nagađaju, igraju ili možda prepiru, Isus se povlači u osamu i moli.
Očito je da ga muče neka pitanja, moli se u osami, iako nije sam. Isus je skoro napušten, oko njega sljedbenici, a on sam samcat u molitvi i meditaciji. Muče ga egzistencijalna pitanja, kao da sam nema pojma tko je i koji mu je zadatak na ovom svijetu. Nakon molitve Isus se obraća svojim učenicima i provodi reprezentativnu anketu, ispituje mišljenje svojih učenika i naroda, ljudi okolo.
Zanimljivo je da Isusa zanima mišljenje ljudi, sela, okoline.
Neki će reći da ga to ne zanima, ali zašto nam Luka baš to stavlja kao podlogu za kasniju objavu?
Očito je da Isusu nije svejedno što ljudi o njemu misle, za koga ga drže i što o njemu pričaju. Nije ovo prvi put da Isus provodi ispitivanje javnog mišljenja. Na više mjesta se može pročitati kako Isusa zanima stav i mišljenje naroda. Ovaj put mu njegovi učenici, tako reći agenti, prijenose različite stavove; od onoga da je on prorok do onoga da je šarlatan. Ima tu svega i svačega.
Nakon što je saznao mišljenje javnosti, danas bismo to zvali reprezentativnim ispitivanjem, Isus pita svoje učenike što oni misle o njemu. Pri tomu ih vjerojatno promatra, gleda im u oči i čita nijanse.
Učenici su malo zatečeni, ali Petar se po običaju usuđuje prvi i izbaci kao iz topa:
„Ti si mesija – pomazanik Božji“
Isus nije previše iznenađen ovim odgovorom. Očito je On svjestan svoje misije, ali umjesto da ih pohvali i da traži da oni o tom naokolo pričaju, On učenicima zabranjuje o tome govoriti.
Čudno je to Isusovo ponašanje. Umjesto da podupre Petrovu izjavu i započne programatski govor o spašavanju Izraela, On ih moli da šute, da ne pričaju previše i da ne prave promidžbu. Iako i sam zna da je Mesija, Isus nam pokazuje pravi put vođenja, danas bismo rekli leadershipa.
Leadership po Isusu je služenje, a ne dobar život na račun onih koje vodiš. Isus nije dio tima, ali je spreman za svoju misiju umrijeti i tako odraditi svoj dio posla.
Isus je svjestan svojeg poslanja, iako ga ponekada obuzme i sumnja. On traži i poštiva mišljenje drugih. Zanima ga što selo misli o njemu, čak i onda kad selo nije u pravu. Isus ne živi izvan sela, nije osoba kojoj nije stalo do javnog mišljenja, on ga ispituje i propituje. To mišljenje i Njemu služi u trenutcima propitivanja svoje uloge. Kao i svaki čovjek i On je usidren u svojem okruženju, nije mu baš svejedno što ljudi o njemu misle. Isus ne kaže baš me briga što drugi misle, nego izravno pita što drugi misle.
No, puno važnije od mišljenja sela je stav vlastitih prijatelja, sljedbenika. Isus propituje jesu li oni shvatili, ili su možda i oni slijepi kao svi drugi iz sela. Mnogi njegovi učenici nemaju pojma, neki se ne usuđuju reći, neki sumnjaju, a samo oni najbliži se usude prepoznati, vidjeti, slijediti i artikulirati istinu.
Zanimljiv je Isusov odnos naspram ugleda, mesijanske časti i svega što slijedi uz taj epitet, pridjev i karakteristiku. Umjesto da na velika zvona objesi istinu, Isus moli za diskreciju, za drugačiji put sljedbe.
Možemo li mi u privatnom, poslovnom i političkom životu učiti od Isusa? I te kako. Problem nije u nepostojanju rješenja, nego je problem u zahtjevnosti tih rješenja. Isusovo rješenje je neka vrsta najboljih management ideja velikih gurua na burzi. Kao što oni savjetuju anticiklična ulaganja, tako nam Isus savjetuje anticiklično djelovanje, po načelu: “Ako želiš doći do izvora, moraš plivati uzvodno.”
Kako izgleda Isusovo rješenje? Kakav je to njegov management stil i koja vrsta leadera je Isus?
Isusov put sljedbe počinje spoznajom da je Isus pomazanik Božji. Isus najprije traži svijest o poslanju, dakle najprije vjera, a onda sve ostalo. Artikulator te vjere je Petar, onaj koji se usudi, onaj koji Isusa dobro poznaje, nekada mu se čak i suprotstavi, nekada sumnja, ali za razliku od svih drugih uporno i s ljubavlju slijedi.
Petar i Isus su zanimljiv par, nisu uvijek sinkroni, nisu uvijek istih stavova i nemaju ista rješenja, ali njih dvojicu povezuje ljubav i vjera, spoznaja i spremnost na ono što slijedi: križ. Petar je završio na križu kao i Isus, ali naopačke? Na tom Petru je Isus sagradio svoju Crkvu, nepobjedivu stijenu istine i spasenja. Kud baš na Petru, tom koleričnom ribaru koji svako malo plane, udara oko sebe, navodi Isusa na krivi put i na kraju krajeva je spreman ga se i odreći u muci? Petar je očito slika i prilika kritičnog, ali ideji vjernog apostola i sljedbenika. On je spreman na sve izazove i križ. Petar je spreman ugraditi svoj mali dio u Isusovo poslanje.
Kako mi možemo sudjelovati u toj misiji, u tom projektu? Jesmo li mi uopće pozvani biti poslanici i možemo li mi kao pojedinci doprinijeti boljitku sebe, svoje obitelji, naroda i Crkve?
Isus je očito uvjeren da možemo, da smijemo, da trebamo i da ćemo uspjeti ako slijedimo njegov recept uspjeha.
Početak svega je molitva i okretanje Bogu u osami.
Nakon toga slijedi evaluacija stantusa quo. Analiza gdje se nalazimo i kakve su nam prigode i nezgode u okruženju. Isusa zanima stav drugih, ali taj stav nije dovoljan da ga poremeti i smetne s puta kojim ide. Svi mi smo prirodno zainteresirani što ljudi o nama misle, kako selo govori i priča. Nije to nikakva neobičnost, niti je to veliko zlo. Imati dobar osjećaj za druge, za njihove stavove, mišljenja i poglede je jako važno, ali nije odlučujuće, tim više što seoski stav ne mora značiti istinu.
Isus nam pokazuje da možemo bez straha saslušati što ljudi o nama misle, da možemo bez straha to mišljenje provjeriti, ali da to mišljenje ne smije biti odrednica našeg života i misije.
Čovjek koji nije socijaliziran ne može voditi druge, on je kao grana odsječena sa stabla, umire i suši se.
Drugi dio je odnos Isusa i njegovih sljedbenika. Isus ih pita i očekuje da barem oni shvate tko on jeste. Nije on onaj koji se nameće i priča kako je on mesija. On vjeruje da će Petar i ekipa to vidjeti i da će im sinuti u glavu. Kad to spoznaju On od njih ne traži hvalisanje, lupanje u sva zvona, nego samozatajnost, tišinu i ono što je najvažnije u ovom današnjem Evanđelju: nošenje križa kao jedinog puta spasenja.
Isusov recept je dakle preuzimanje odgovornosti križa.
Svatko od nas ima svoj križ, ali ga skoro nitko ne nosi rado. Logično, i Isus je pitao Oca može li bez tog kaleža, ali je na kraju prihvatio isprazniti ga. Nitko ne nosi križ radosno i nitko ga ne želi, osim ako nam nije stalo do seoske promidžbe i jeftinih vjerničkih bodova. Kad govori o nošenju križa, Isus ne misli na onu profesionalnu jadikovku i smušena lica velikih vjerničkih opsjenara. Isus ne uljepšava križ nekim duginim bojama i ne govori o sladostrasti koju mu pričinja bič na izmučenim leđima. To bi bila nastrana sklonost mazohizmu i izrugivanje jadu i bijedi onih koji svakodnevno nose svoj križ. Križ nije sladak, nije erotičan, nije odlikovanje, ali je to jedini put prema Uskrsnom doživljaju slobode i pobjede.
Križ kod Isusa znači muku, napor, upornost, dizanje i padanje, no jedino taj put je put koji vodi do spasenja. Tko Isusa slijedi taj je spreman na posrtaje, na znoj, na muku, na odricanja, na poraze, na razočaranja, na prokletstva, na objede, pljuvanja i najgore laži.
Mi se u životu često borimo između prihvaćanja svojeg križa, tihog i upornog rada za istinu, i ugodnog doživljaja prihvaćenosti u selu. Narod i mi se nalazimo vječito na toj razmeđi. Laganim putem obmane i buke ili uporno teškim putem križa i odricanja.
Križ je varljiv simbol jer ocrtava muku, a iz Uskrsne perspektive kršćani ga prečesto učine kičastim simbolom lažne muke. Za mnoge vjernike je križ neka vrsta duhovnog samozadovoljavanja bez iskrenog osjećanja muke, a za nevjernike je to sablazan i odricanje života i sreće. Zato je važno muku i odricanje promatrati isusovim naočalama, kao put koji vodi do spasenja, ali ne kao cilj.
Smisao kršćanstva nije patnja, ali bez patnje nema oslobođenja. Patnja je samo logična i očekivana pojava u svačijem životu. Patnja je dio ovog svijeta i njegovih zakona koji vrijede z asvakoga. Patnja nije cilj, križ nije cilj. Ako bismo ostali samo na križu, onda bismo zakasnili na Uskrsnu večeru slobode.
No, put do Uskrsa vodi preko krvavog puteljka odricanja, muke i križa. To je Isusov recept za osobne i nacionalne probleme i kako ih prebroditi.
Isus je pravi vođa, pravi mesija, iskreni leader. On zna i svjestan je svojeg poslanja, on od svojih učenika očekuje punu spoznaju i sljedbu, ali je spreman kao prvi ponijeti križ i pokazati kako se korača putem prema slobodi. Isus preuzima odgovornost, On ne odbacuje svoje mesijanstvo, ali On vodi narod drugačije.
Isus nam dakle nudi rješenje za privatne i društvene probleme. Ta rješenja su jednostavna, ali nisu laka, ona u sebi imaju recept, na nama je da ga pročitamo i primijenimo. Ja u tom receptu vidim sljedeće upute:
- ne zaboravi da je važno što drugi misle
- neka te to mišljenje ne obeshrabri na tvojem putu
- ne prekidaj veze s ljudima koji te vole i ne zanemari njihove stavove jer će ti oni biti pomoć na tvom putu
- budi svjestan svojeg poslanja i svoje snage, ako ti vjeruješ drugi će to prepoznati
- prihvati male i velike nevolje kao dio puta, a ne kao ciljeve ili konačne isprike da prestaneš koračati prema slobodi
- nema slobode i Uskrsa bez križa i odricanja
- tko vidi samo patnju zakasnit će na Uskrs
- tko želi Uskrs neka samozatajno i uporno korača putem prema njemu
Ako se kao pojedinci i kao narod konačno okrenemo prema načelima koja nam se nude, onda nam ne će biti lako, ali ćemo sigurno dospjeti do svoje slobode i sreće.
Svi mi smo pomazani preko Abrahama, na nama je da shvatimo svoju osobnu misiju i da ju ugradimo u dobrobit sebe i našeg naroda.
Preuzmimo svaki svoj dio odgovornosti i ne čekajmo da drugi to urade umjesto nas! Svi smo mi poslanici i pomazanici.
Tekst: Vinko Vukadin
