Današnje Evanđelje po Luki nam donosi priču o Isusovom susretu s Mojsijem i Ilijom.
Isus, po običaju, šeta zemljom i nakon nekog vremena potraži mirni kutak u kojem bi se odmorio, povukao i malo pomolio. Ovaj put Isus poziva učenike neka se s njim popnu na obližnje brdo. Čim Luka govori o brdu, onda je jasno da je ova poruka jako važna, s brda se naviješta, na brdu se propovijeda, na brdu se traži blizina s Bogom. Brdo je dakle mjesto susreta neba i zemlje, mjesto objave i mjesto važnih poruka.
Apostoli su opet u nezavidnom položaju. Luka im opet pripisuje da su izvan događaja, uplašeni, strašljivi, pomalo smotani, osim Petra. Tipični ljudi koji slijede Isusa, osjećaju da je On taj koji ima poslanje, ali nikako ne mogu shvatiti svaki trenutak njegovog djelovanja i ponašanja. Oni ne vide svoju ulogu u toj priči i spavaju, hrču kao da su popili tri bačve lošeg vina. Dok oni hrču i mlataraju rukama zbog muha, Isus se penje na brdo, ostavlja ih nek spavaju, možda i prespavaju.
Isus je očito znao, dogovorio se i predvidio sastanak na brdu. Čim se popeo na najviši vrh, odmah mu se promijenilo lice, obasjan je svjetlošću, a učenici se bude zbog svjetla i glasova. Iznenađeni su kako On odjednom izgleda, skoro ga ne mogu prepoznati. Zbunjenost je tim veća jer oni vide kako priča s Mojsijem i Ilijom, njima poznatim velikanima.
Petar je prvi koji se snalazi, on odmah pita za ono, po njemu, najvažnije; „Učitelju što misliš da sagradimo kolibe za vas trojicu, da vam sunce ne udari u glavu, da vas zmije ne ugrizu ili da vam se bubrezi ne prehlade od hladne noći?“
Isus opet i još jednom pogleda Petra i ne može se načuditi kako on svaki put misli samo na zemaljske stvari, kako još nije shvatio tko je Isus i koje je njegovo poslanje. Petar uporno Isusu nudi ovo što je od ovoga svijeta, a Isus njemu nudi nek konačno progleda i nek vidi da je ovo od ovoga svijeta samo obična potleušica.
Petar je ustrašen, malo pospan pomislio je da se spušta neka velika nevolja na njega jer je opet pogriješio. No, na njegovu sreću je to samo oblak, a onda iz oblaka dopire glas Oca koji govori tko je Isus. Dok otac napominje da je Isus odabranik i Sin Božji, neka samo njega slušaju, Ilija i Mojsije su već nestali, učenici sklupčani na prašini i kamenju se ne usuđuju podignuti glavu.
Ova današnja priča iz Evanđelja ima nekoliko poruka, ali je zanimljivo pogledati neke od njih i vidjeti što nam one danas mogu značiti.
Prvi dio je, po običaju, uvod u događaj, šetnja, putovanje, umor, strah, spavanje. Čovjek je stalno na putu, ispred nas kroči Isus i vodi nas na brdo povezanosti s Bogom. Isus je dakle kolovođa, vodič i onaj koji zna kamo idemo i kamo moramo ići. On je onaj koji diktira naš put, on je playmaker. Mi smo učenici koji su umorni od putovanja, od obećanja, od čekanja. Sve što nam je rečeno, mi dovodimo u pitanje jer je ovo stoti put kako čekamo i opet umorni zaspemo. Nemamo snage bdjeti i biti s Isusom jer smo ljudi, umorni i slabašni.
Isus odlazi na brdo, On govori jasno i glasno, ne srami se i ne boji se susreta s Bogom, ali još više on stupa u kontakt s Mojsijem i Ilijom. Mojsije je stup židovskog naroda, onaj koji je narod oslobodio, on je politička dimenzija, a Ilija je najveći prorok, onaj koji je u najtežim vremenima motivirao na izdržljivost i opstanak u vjeri.
Isus povezuje dakle vjeru i državu, Iliju i Mojsija. On ih povezuje na brdu, iznad svakodnevnog ritma, dok učenici spavaju. Isus s njima komunicira, on ih sluša i oni njega slušaju. On je dakle ona karika koja povezuje svu povijest, duhovnu i političku.
Učenici su ustrašeni i u snu. Iz toga straha se javlja Bog i naviješta da je Njegov Sin veći i od najvećih, da je On taj koji povezuje i predstavlja izravnu komunikaciju s Bogom. Njega treba slušati, On je program, On zna i On ima legitimitet.
Prva poruka je dakle ona o ljudskom umoru, strahu, normalnosti našeg života koji nas vodi u san dok se oko nas događaju promjene, ukazanja i poruke. Mi spavamo jer smo opravdano umorni, ali i jer smo nesvjesni svoje uloge u komunikaciji s Bogom. Mi rado prepuštamo drugome nek se on bakće s Bogom i našom poviješću ili vjerom. To nama ne treba, mi ćemo malo odspavati. Vlastita pasivnost je ono što nas izbacuje iz središta, a kad se probudimo onda mislimo da je koliba najvažnija, da je materijalno i ovozemaljsko važno. Spavali smo, uplašeni smo i naravno da nismo sposobni prepoznati Isusa.
Druga poruka je oblak koji nas izbaci iz koncepta. Naš strah je toliko velik, spavali smo, da smo kod najmanjeg problema spremni sve napustiti i odustati. jedan obični oblak nam ispred očiju miče i Mojsija i Iliju, naciju i vjeru, društvo i uvjerenje. Mali oblak nam se čini kao strašna prijetnja.
Treća poruka je ona o Isusu kao rješenju naših problema i ispunjenju naših nadanja. Isus je poveznica između dimenzija svakog čovjeka i naroda: one nacionalne, političko materijalne i one duhovne. Mojsije je izveo Izraelce iz ropstva, on je prvi među braniteljima, on je stvorio ideju nacije i slobode, iako sam to nije uživao. On je dakle onaj dio koji simboliziran slobodu, državu, med i mlijeko u zemaljskom poimanju. Ilija je druga dimenzija, ona duhovna, vjerska, ona koji opominje i poziva.
Između te dvije dimenzije stoji Isus i komunicira s njima kao poveznica, ispunjenje, program i rješenje. Isus povezuje ljudsku potrebu za slobodom, kruhom u pustinji, socijalnim okvirom i potrebom za vjerom kao izvorom opstanka. Isus je dakle Božji program, načelo povezanosti, a to potvrđuje sam Bog svojom objavom.
Naputci koje bih ja danas iščitao su sljedeći:
- Zaspati i biti umoran je normalno, ali ne smijemo vječito spavati
- Kad se brinemo samo za materijalno, onda je to nedovoljno
- Želimo li ispuniti plan Božji, onda moramo biti svjesni povezanosti vjerskoga i društvenoga
- Ako tražimo rješenje, onda je ono jasno i nedvosmisleno: to je Isus Krist sin Božji. Njega, i samo Njega možemo slijediti ako želimo uspjeti
Tekst: Vinko Vukadin