Današnja dva čitanja, koja govore o Kraljevstvu nebeskom i Sinu koji će vladati vječno, su me navela da se uputim do Pilatove palače, da zauzmem neko dobro mjesto na kamenu i poslušam kako će se odvijati sudska rasprava, koju su Židovi i rimski okupatori priredili Isusu.
Nikako mi nije bilo jasno da već Danijel govori o onome što njegov narod ne čuje i ne razumije, a čini mi se da ni kršćani nakon smrti Isusove nisu baš najbolje shvatili bit Isusova poslanja. Zaštoi bi im inače ostarjeli Ivan na nekom vjetrovitom grčkom otoku urlao da je On i samo On kralj?
Čudno je da narodi ne shvaćaju bit povijesti, da ne vide znakove koji su ucrtani krvlju u prašinu i kamen, u šume i livade, u potoke, rijeke i mora.
Rimski okupator je zauzeo zemlju, potčinio je maču sve one koji u tom narodu imadoše ugled. Neke su ubili, neke zatvorili, neko podmitili pozicijama i obiteljskim darovima. Uveli su rimska pravila i propise, ostavili nešto židovskoga da bude smokvin list okupatorima i sustavno ubijali kulturu, narod i nadu u slobodu.
Taman kad su mislili da su pri kraju, da je kraljevstvo rimskog cara neupitno, taman kad su u najbolje predjele Izraela postavili svoje namjesnike i poltrone, pustinjom počne šetat nekakav rabin, čudan lik, školovan, pametan, al potpuno drugačiji.
On je okupio pravu armiju sljedbenika i dovodi u pitanje opstojnost rimskog carstva.
Židovski poltroni, priženjeni i podmićeni, kupljeni i porobljeni, službenici, carnici, uglednici, profesori, rabini i trgovci su ti koji žale zbog moguće propasti rimskog carstva. Oni su kod okupatora bili ugledni, imali su sve što izdajice, poltroni i ulizice mogu imati. Dobili su vlast, čast i ugled, ali sve to samo u poveznici s okupacijskom silom.
Ako taj Isus sruši Rimljane onda odoše i oni, a on je čudak, ne drži se zakona i komunicira s narodom. Zato su židovski uhljebi, poluge moći i članovi znanstvnih i duhovnih udruga odlučili Isusa optužiti, prijaviti, predati okupacijskom sudcu, rimskom namjestniku, stvarnom vladaru pored formalne narodne vlasti.
Danas je glavna rasprava u Pilatovoj palači. Sinoć su ga uhapsili na prepad, iako se nije ni opirao, samo je njegov glavni sljedbenik, neki Petar, potegao mač, al ga je Isus zaustavio i povorka je krenula, s njim u lancima, do Pilatovog zatvora.
Malo su ga omekšali, rulja ga je popljuvala, udarali su ga dugim kolcima kroz rešetke i ponižavali ga da za raspravu bude što mrtviji. Uključili su javnost da ga proziva, uništili mu ugled u selu, u obitelji i kod rodbine.
Takav Isus je ko mali zalogaj za veliku hijenu Pilata. Smrvljen, ubijen, ponižen, popljuvan, prljav, neobrijan. Zamazan krvlju, prašinom i pljuvačkom s trnovom krunom na glavi je izgledao kao najgora pogrda čovjeka, luđak kojega bi se posramio svaki čovjek.
„Vidi ti njega“, vikala je rulja, „on je poseban, kralj, Mesija. Kako ga nije sram?“
Isus stoji ispred Pilata, pored njega vojnici, koji ga svako malo udare u rebra da se ispravi pred namjestnikom. Pilat moćno sjedi na svom okupatorskom tronu, pun sebe i svoje vlasti. Bahat, podrugljiv, s osmijehom luđaka na usnama pogledava tu uništenu spodobu koja prljava pred njim stoji i ne pada na koljena, a morao bi.
Pilatovo lice je crveno od bijesa, osmijeh skriva nelagodu, a skupocjena odjeća pokriva drhtaje i skučeni udisaj, dok se obraća tom lažnom kralju. Oko namjesničkog trona su vojnici i židovski uglednici. Jedan od njih je čak neko vrijeme bio uz Isusa, ali je onda promijenio stranu. Svi oni su tihi, spuštene glave i pogleda čekaju da Pilat započne ročište.
Pilat se malo namjesti, prebaci komad odjeće preko golog koljena, stavi desnu ruku na rukohvat, lijevom podubre šiljastu bradu, zabaci se u naslon, pa se vrati natrag, kao da želi Isusu ući u lice, al on je daleko, dolje ispod stuba.
No, Pilat je vojnik, gromoglasnim glasom i uz podrugljivo pokazivanje zubi zagrmi:
„I ti si taj? De, reci ti meni i narodu jesi li ti kralj židovski?“
Pilat je podrugljiv, osmijeh kao crta između dvije usne, a oči prevrtljive.
Isus je miran, staložen, samo kratko reče: „Ti kažeš.“
Isusov glas je jak i odlučan.D to govori podigne glavu, pogleda Pilata dubokim crnim očima i usnama koje se samo malo razmaknu da rulja u predvorju čuje što govori.
Pilat ne može vjerovat svojim ušima. Ova odlučnost i kratkoća odgovora ga zbunjuje, još je uznemireniji, očekivao je da Isus započne svoj politički lamentatio, da pozove narod na pobunu, da počne vikati i držati lekcije, ili barem da kaže da su ga krivo razumjeli, no On to ne radi. Iako je skroman djeluje sigurno, kao da ima neku nevidljivu snagu.
Ta snaga ne izvire iz bahatosti nego iz skromnosti i ljubavi.
Njegova uprnost da se ne prigibne pred Pilatom je iritirajuća, rulja viče i poziva na udarce. Koji je to luđak koji se suprotstavlja Pilatu i Carstvu? Kakav je još će izazvat bijes Carstva pa će svima njima biti još veći porezi i nameti. Parazit bezobrazni, sram ga bilo. lako njemu, on je bogat, ćaća mu je zidar, ima svoju radionicu, znaju ga, njemu nije do kruha. Rabin je, šta on zna šta je muka. Od kud mu prvo da se izigrava njihovim životima jer provocira vlast? Obična budala koja ne shvaća da svojim postupcima uvodi nemir, a taman se oni dogovorili s Rimljanima i sklopili savezništvo sluge i gospodara.
Okupirani Židovi postaju saveznici okupatora jer ih Isus svojom ljubavlju i sigurnošću provocira. On im pokazuje da se pred okupatorom ne kleči, a taj nepokolebljivi stav je dokaznica njihove sramote, njihovog jada i bijede. On, ponižen nije srušen, nije uništen. Iako sakat, ranjen, isprebijan, on gordo stoji i prkosi laži, obmani i rulji.
Na Pilatovo inzistiranje Isus daje malo više informacija. Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.
Pilat je siguran da pred sobom ima luđaka, njemu to ne ide u glavu jer on poznaje samo ovaj svijet, samo ovo kraljevstvo, samo ove fotelje, palače, novce i sluge. Njemu nije jasno da ovakav čovjek, pismen, načitan, zgodan, muškarac kojega obožavaju žene i slušaju muški, da takav ne želi biti vladar u zlatnim palačama koje bi mu Rimljani dali, samo nek prizna njihovu vlast i ne kritizira farizeje.
No, Isusa ne smeta Pilatov kokošji ples, On zna da su Pilatovi sati odbrojani. Isusovo mjesto nije na tronu od zlata nego na tronu ljubavi i vjernosti svojem poslanju.
Svojom žrtvom on spašava svoj narod koji ga pljuje.
Pilat je ljutit, ne želi se čak ni sramotiti osuđivnajem nekog luđaka, pa ga prepušta rulji.
Neka ga ubije narodna volja, a ne on, vladar. Kad je vladar podal do kostiju onda angažira rulju i javnost, onda on ubija tuđim rukama. Njegove su čiste jer ih on pere od odgovornosti.
Iz ovoga Evanđelja i promatranja ročišta ja bih izvukao sljedeću poruku:
Isus nam danas pokazuje što znači biti svjestan istine i ispunjen ljubavlju. Onaj tko Njega slijedi on je u istini i nema se čega bojati.
Onaj koga su ponizili nije mrtav, nije uništen, iako sakat.
Pilatovo vrijeme je odbrojano, rulja to i ne zna.
U Pilatove saveznike spadaju podmićeni Židovi, ali i neki Isusovi suborci. Oni su isto tako u predvorju, sklupčali se da ih nitko ne primjeti, Petar, onaj s mačem, s nekim vojnicima ispija čašu prijateljstva, pogrbljen priča da on nije nikada bio neki Isusov jaran, čak je bio kritičan, ma niti ga ne poznaje. On je čak uvjeren da možda nebi bilo loše da Isus prestane sa svojim porukama i uznemiravanjem naroda. I on se zaželio svoje žene, već je dobio poruku da se vrati kući, a ne da izigrava heroja. Neki su mu rekli da je punica, od kad je ozdravila, postala glavni zagovornik da joj je zet zgubidan jer se još nije izborio za poziciju koja bi njezinoj kćeri i rodbini omogućila lagodan život, a pričao je da je on odmah do Isusa glavni. Sve to Petru prolazi kroz glavu dok gelda kako njegov uzor stoji ponižen i skoro osuđen. E moj meštre, bilo je lijepo, al je bila ipak prijevara. Kako će sad Petar na oči punici? Opet mrižu i jezero uz porugu suseljana. Da, prevario se i Petar i zato sad pokušava nekako uhvatiti vezu i prebacit se u drugi tabor.
Isus je sam, ostavljen, nigdje nikog, sve se razbježalo, par ljudi ga pogleda i lije suze da nitko ne vidi.
Koliko puta smo i mi ostavljeni, sami, napušteni, pogrđeni, pogođeni, osakaćeni, nerazumljeni i bacaju nas kao što debeli kuhar baca kakvu valjušku od dlana do dlana dok ne postane okrugla i dok je ne skuha u vodi?
Kako često nam nedostaje vjere i nade, sve se čini beznadnim i izgublejnim, propalim i krivo odrađenim?
U takvim trenutcima je dovoljno pogledati Kralja koji je osramoćen i ponižen, ali ne i pobijeđen.
On nam kaže da ovozemaljski sudovi nisu sudovi pravde i istine nego sudovi pohlepe, vlasti i kratkoročnih interesa.
Na kršćaninu je da uvijek teži prema Istini vječnoga, a onda će imati snage i za ovozemaljsko.
Ja vam svima želim da nikada ne pokleknete pred lažnim prorocima, stranim vladarima, vlastitim sumnjama i nagovaranju prijatelja da se konačno dozovete pameti i prestanete propovijedati istinu kojoj ste svjedočili.
Tekst: Vinko Vukadin