Današnje Lukino Evanđelje nam donosi onu priču o ozdravljenom slugi nekog rimskog kapetana. Tu dogodovštinu katolici ponavljaju svaki put na Sv. Misi kad izgovaraju riječi: “Nisam dostojan da uđeš pod krov moj….”
Isus je po običaju u prolasku, uputio se za Kafarnaum i ima svog posla. Jedan rimski zapovjednik, očito dobar čovjek, je načuo da tim krajem prolazi veliki prorok, a upravo u to vrijeme mu je na smrt obolio sluga kojega je jako cijenio. Rimljani i rimski vojnici su za Židove bili nevjernici, okupatori i ljudi koje se izbjegavalo, a oni koji su s njima komunicirali ili obavljali poslove su bili izdajice. No, za razliku od drugih Rimljana, ovoga su u tom kraju očito cijenili. Bio je čovjek koji je puno napravio u svom gradu, čak je izgradio i hram.
Zapovjednik ne moli za sebe, on moli za svojeg slugu. On čak ne izlazi sam pred Isusa, jer se smatra nedostojnim. Šalje svoje sluge koji izlaze pred Isusa i mole ga u ime gospodarevo da pomogne. Lokalni Židovi govore Isusu da se radi o pravednom čovjeku i da bi trebao pomoći, iako je zapovjednik Rimljanin.
Isus saslušava, vjerojatno po običaju opet nešto crta u pijesku, mudro šuti, a onda podigne glavu i izgovara puno značajniju poruku nego li je ozdravljenje. Naučio je Isus na ulizice i uhljebe oko sebe, potežu ga za rukav i moljakaju. Ima ih koji misle da su oni njegovi zamjenici, da bi oni trebali oko njega stvoriti zid koji kontroliraju. Puno je njih oko Isusa koji su uvjereni da su dostojni biti mu u krilu, ali je malo onih koji se smatraju nedostojnima susresti ga.
Zanimljivo je da je onaj koji oslikava izvornu poniznost, vjeru, skromnost i samokritičnost upravo onaj koji nije blizu Isusa, onaj koji čak nije ni vjernik u pripadničkom smislu. On ne pripada zajednici odabranih, nije ni Židov, on je Rimljanin.
Isus zastaje, saslušava, promatra i onda poručuje da je oduševljen ovolikom količinom vjere, vjere koju ne susrete među svim svojim učenicima i pripadnicima židovskog naroda. Isus ne govori o ozdravljenju, ono je posljedica vjere, a ne obrnuto. Isus ne traži nikakve preduvjete za ozdravljenje, osim vjere. A vjere je u njegovih učenika i u vlastitom narodu očito manje nego kod običnog rimskog zapovjednika.
Za Isusove učenike je to posramljujuća poruka.
Kao kršćani mi smo često u ulozi Isusovih učenika. Dičimo se svojim prisustvom u hramu, uz bok Isusu. Mi smo ti koji ga potežu za rukav, znamo sve propise i stalno se guramo oko oltara. Čim se pojavi netko tko kaže da je nevjernik mi ga obaspemo osudama i nastojimo ga na silu uvjeriti da je glup, nečovjek ili barem lošiji čovjek jer je nevjernik. Repertoar naših osuda je ogroman.
Izbacujemo mi sve od propisa do običaja, sve mi poznajemo i dokazujemo svoju vjeru poznavanjem onog što se smije i ne smije. Čovjeka prosuđujemo i osuđujemo bez poznavanja i bez imalo ljubavi. Dovoljno je da nije dio naše zajednice, da nije blizu onog što mi smatramo ispravnim i već ćemo na njega sasuti drvlje i kamenje, proglasiti ga nevjernikom, nečovjekom, lopovom, budalom, izdajnikom i svim drugim oznakama onog što čovjeka može ubiti i uništiti.
Toliko smo uvjereni u svoju pravednost samo na osnovu pripadnosti da suludo svakoga koga smatramo nepripadnikom naše grupe proglašavamo samim đavlom i najvećom opasnošću.
Logika krda i logika nevjernika koji su se okupili oko samog izvora milosti i ljubavi se širi kao pošast, ona obuhvaća zajednicu, ruši sve što je zdravo i u zajednicu uvlači gnjilež i trulež đavolske zavisti, isključivosti i propasti.
Isus to osjeća, on tužno utvrđuje da je jedan rimski zapovjednik veći vjernik od svih njegovih vjernih učenika, koji se oko njega naguravaju, ulizuju mu se, ljube mu stopala, obuvaju sandale i druge upozoravaju da je Učitelj svet i da mu se približuju tek kad su oprali ruke i pročistili duše.
Isus osjeća tu trulež vlastitih učenika, tu nevjeru svojeg malog tima i velike rulje koja ga slijedi. On osjeća da je samo jedan jedini rimski zapovjednik veće svjetlo i veći izvor zdravlja i života od svih njegovih učenika i sljedbenika.
Vjera toga zapovjednika je dovoljna za ozdravljenje, vjera je dovoljna kao poruka svima nama koji smo sebi uzeli za pravo osuđivati, proklinjati i prozivati.
Naš narod rastače đavolsko sjeme osuđivanja i pozivanja na isključivost naspram onih koji misle, rade i osjećaju drugačije nego mi sami. U vrijeme okupacije i prevrata narodu je potreban put prema izlasku iz neslobode. Umjesto da se okrene vjeri i iskrenoj ljubavi, narod se okreće priapdništvu.
Istina je da među Rimljanima ne bijaše puno vjernika, ali je istina da od puno Isusovih učenika ne pronađe Isus toliko vjere kao kod samo jednog Rimljanina. Nije dakle odlučujući broj, nego vjera.
Vjera pojedinca je jača nego sljedba tisuća i privrženost propisima i grupi milijuna. Vjera Rimljanina je snažnija od vjere svih onih Židova, ona je veća jer se vjera ne mjeri u količini nego u izvornosti i snazi ljubavi.
Hrvatski narod stalno traži vođe, prosuđuje, osuđuje i poziva se na svoju vjeru i kršćanstvo. U povijesnim trenutcima kad je narod živio tu vjeru on je pobjeđivao, a u trenutcima kad bi se narod udaljio od vjere mi smo gubili. Vođe narod ne prosuđuje po načelima vjere, nego po načelima funkcije. Isus nam danas proučuje upravo suprotno. Kao što funkcija rimskog zapovjednika nije preprijeka, tako ni funkcija Isusovog pobočnika nije garancija.
Pogledajmo danas naše stanje i upitajmo se jesmo li mi stvarno vjernici ili bismo mogli naučiti nešto od onih koje prozivamo?
Zar ne rekoše za Rimljanina da čini dobra djela i to ga učini i Židovima prihvatljivim. Za razliku od mnogih Židova jedan Rimljanin je gradio hram i pomagao sirotinju, on je djelatno pokazivao da je čovjek dobrog karaktera i osobina.
Pripadnost nekoj zajednici nije niti garancija niti pokazatelj da je netko vjernik i da radi ispravno. Osuđivanje Rimljanina, samo zato što nije pripadnik zajednice, iako radi moralno i pošteno, je toliko veliko zlo da se Isusu smučilo. On mora uzviknuti da je tužan jer među njegovim učenicima nema toliko vjere kao kod tog Rimljanina.
Hrvatski narod traži svoj prosperitet, svoje ozdravljenje, kao onaj sluga. Ozdravljenje je moguće samo ako prestanemo trulež i gnjilež vlastite zajednice proglašavati izvorom oporavka.
Gnjilež je gnjilež, trulež je smrdljiva i ogavna, a još ogavnija je ako dolazi od onih koji su sebi uzeli ili im je dato prvo mjesto uz oltar ljubavi.
Isus nam kaže da konačno počnemo živjeti iskrenu vjeru, koja nema veze s pripadnošću nekoj skupini, da konačno otkrijemo da je ozdravljenje u dobroti djela i vjeri, a ne u blizini njegovim skutima. Želimo li ozdraviti kao pojedinci i kao narod onda nam Isus pokazuje put, recept i strategiju, ona je jednostavna: počnimo vjerovati u snagu vjere i ljubavi, počnimo vjerovati da je pojedinac jake vjere učinkovitiji nego armije lažnih sljedbenika bez iskrene vjere i iskrenih načela ljubavi i prihvaćanja drugih i drugačijih.
Svatko od nas je pozvan biti vjernikom, onaj koji je pripadnik zajednice kao i onaj koji nikada nije ni vidio tu zajednicu.
Pripadništvo zajednici nije izvor ozdravljenja, ono je samo još veća odgovornost. Ako smo pripadnici zajednice, a svjedoci smo nevjere, onda smo samo još jači smrad koji i Isusa navodi na tugu zbog spoznaje da njegovi učenici nisu do gležnjeva jednom jedinom Rimljaninu.
Na nama je hoćemo li biti vjernici, kao Rimljanin, ili ćemo ostati nevjernici, kao svi Isusovi učenici i Židovi zajedno.
Prestanimo lizati oltare i hrvatski grb, počnimo konačno ljubiti istinu, slobodu i vjeru!
Tekst: Vinko Vukadin

