Bio u selu neki čovjek kojemu je dijete bilo bolesno. Čuo čovjek da će mu dijete ozdraviti, ako on ispuni zavjet i ode do svetišta, udaljenog nekoliko mjeseci hoda.
Budući čovjek bijaše jako siromašan, nije imao novaca platiti kočijaša, konja ili magarca da mu bude lakše, morao je ići pješice. Seljaku to nije ni bio najveći problem jer u tom selu u to vrijeme vladaše veliki defetizam, kriza i strah od svega novoga.
Glavni gazda i njegovi sluge su već bili orobili selo, uzeli sve sebi i držahu seljake pod uzdom.
Čak niti hodočašće nije bilo moguće organizirati bez dopuštenja seoskih gazda. Oni sebe proglasiše Bogom i batinom.
Taj naš siromašni seljak je bio posebno neobljubljen kod gazde i njegovih; jer on svoju obitelj nije zapošlajvao kod njih, nije svoje livade dao u zakup i nije se družio s njima.
Čak ni za svoje dijete nije tražio likarije kod gazda, išao je moliti se Bogu kad gazde nisu imale vremena, a svoju djecu i ženu je poštivao, iako su se svađali kao i drugi.
Glavni problem je seljaku pričinjalo to malo dijete, oboljelo od svih bolesti kojima nije bilo lijeka ni u selu ni u kraju.
Budući su bili vjernici i molili se Bogu, seljak je saznao za to navedneo svetište, pozvao svoju djecu i ženu te im priopćio kako će on još ove noći krenuti na dug i naporan put.
Kad je obitelj čula da otac ide na put, odlučili su se pridružiti jedan stariji sin i kćer.
No mama je se uplašila za sina, otac je kćeri rekao da nema potrebe. Nastala je rasprava što je pametnije.
Dok su oni tako raspravljali u sobičak je ušao neki daljnji rođak i susjed, stari prijatelji obitelji.
Kad su čuli na što se seljak sprema počeli su ga ispitivati kako je on to sebi zamisliio, zna li je li to sigurno, ima li kakve dokaze da će mu Bog pomoći…
Slušajući svog rođaka i susjeda seljak je postajao sve ljući, a obitelj je počela kimati glavom uviđajući da susjed i rođak imaju pravo.
Mlađi sin je čak donio najnoviju kartu i pokazao ocu da je nemoguće na tako dugačak put krenuti pješice, puno je to kilometara, jako puno metara, rijeke, brda, šikara, zmije, vukovi i komarci..Osim toga ništa ne znači ako on prevali tih prvih nekoliko kilometara; jer je braco već tako bolestan da će u međuvremenu umrijeti.
Seljaku se plakalo znajući da se ovdje ne radi o životu zemaljskom, nego o vjeri u Božju milost i snagu.
No, kako god da su okretali priču uvijek bi se posvađali. Seljak je uporno govorio da treba krenuti, a drugi bi zaključili da treba doći do svetišta, iako su neki sumnjali čak i u tu priču o ozdravjenju.
On je vidi put, oni brojali kilometre.
Kako god da je seljak pokušavao objasniti da treba krenuti, a ne sumnjati, uvijek je dobio isti odgovor: nema ti koristi.
“Kad bi svetište bilo tu odmah u susjednom selu, onda bi bilo u redu, al ovako je daleko”, rekao je susjed ispijajući već treću čašu domaće rakije.
Najmlađa djevojčica je s bakom imala najbolju ideju: njih dvije su zaključile da bi bilo dobro kad bi on imao onu veliku kočiju kao gazda. S tom kočijom bi onda zasigurno stigao na vrijeme i spasio bracu od bolesti.
Da, rješenje je u kočiji! To je to!
Seljak se rasplakao izlazeći na trenutak iz sobe.
On nije imao ni magarca, a kamo li lijepu kočiju.
Te večeri su susjed i rođak ostali jako dugo, ispili su i zadnju bocu rakije, od silnog napinjanja su im skoro izbile kvrge na čelu.
Obitelj je zaspala, oca su svi zaboravili.
Kad su se probudili oca više nije bilo, on je otišao na put.
Neki kažu da još putuje vjerujući da će kad tad doći do svetišta i prikazati svoju vjeru i svaki korak na teškom putu do cilja kao zalog za zdravlje djeteta.
Da bi lakše putovao začepio je uši, kako uopće ne bi čuo savjete vječitih sumnjivaca kojima je svaka vjera oštra pila kojom vjernik pili njihove rogove defetizma.
P.S. Današnje Evanđelje. Tražite i dobit ćete! Putnik na putu, Očenaš!!! Al ne će Bog umjesto nas naše cipele obuvat.
