Današnja Lukina pripovijest o Isusovom putovanju je dvostruka. Kao i obično luka nas odvodi na putovanje. Njegov Isus je stalno na putu, prolazi ovim gradom i onim selom. Uvijek je oko njega, a tako i danas prava navala. Naguravaju se siromasi, bogataši, učeni i priprosti ljudi.
Svi oni žele čuti Isusa, neki zbog nade u njega, a neki zbog mogućnosti špijuniranja i dojave koja bi ga na kraju mogla koštati života.
Isus poznaje zakone lažne etike, pismoznanaca i farizeja. On ih raskrinkava i ukazuje na pogubnost njihovog djelovanja i skrivanja iza propisa.
Danas je opet na redu pitanje sabata, dana kad se ništa ne smije raditi; jer je tako zapisano u pismu. pismoznanci, legalisti i elitisti jedva čekaju da Isus opet učini nešto protivno njihovim propisima. Čekaju kao kopci kako bi ga zaskočili i narodu pokazali da se radi o prekršitelju svetih propisa. Isusova ljubav bi mu mogla postati zamka u očima i paragrafima pismoznanaca.
Prvi koji stupa na scenu je neki jadnik, bolesnik, a subota je. Isus je mudar, on već unaprijed zna za klopku, uostalom i on je rabin, zna on trikove svojih kolega. Ako ne ozdravi čovjeka, On se suprotstavlja zakonu ljubavi, ako ga ozdravi uletjet će u klopku zvanu sabat. Izgleda nerješivo.
No, Isus ne donosi odluku sam, On, kao i uvijek najprije postavlja pitanje onima koji su oko njega. Kao vješt učitelj On svojim učenicima i masi daje neka odluči što je ispravno. Kako bi pojačao osjećaj za razliku između legalnosti i pravde, On upita jednog pismoznanca, bi li spasio vlastitog sina koji je upao u bunar, ako je sabat. Pismoznanac se pokunji, sagne glavu i bježi; jer zna da je Isus od postavljene klopke učinio oružje za razotkrivanje lažnog morala onih koji se pozivaju na legalizam.
Isus se s njim ne prepire, samo postavi pitanje, nabaci široki pobjednički osmijeh i iskoristi pismoznančevunedosljednost kao uvod u svoju pouku i poruku.
Drugi dio priče o današnjem putovanju odnosi se na elitizam i uvjerenost elita kako njima pripadaju prva mjesta i najvažnije pozicije. Isus koristi priču oko gozbe, standardnu prispodobu u Evanđelju. Gozba je najčešća prispodoba, ona se javlja uvijek kad Isus govori o Kraljevstvu Nebeskom. I ovaj put ona služi kao slika koja prikazuje važnost skromnosti, poniznosti i služenja.
Iako, naizgled, različite ove dvije priče su povezane, čine jednu cjelinu i pokazuju nam ono što kršćanina vjernika razlikuje od legalista i elitista.
Poruka iz prvog dijela je poruka svima onima, posebno kršćanima, koji se uporno pozivaju na zakone, propise i norme kao jedino mjerilo ispravnosti vjere. Čovjek vjernik u silini propisa zaboravi olako na zakon ljubavi i počne svu svoju vjeru tumačiti na osnovu sljedbe zakona i propisa.
Zakon prečesto postaje nadomjestak za sigurnost vjerničke ljubavi i odanosti zakonu Božje pravednosti. Zakon i propisi su jasni i precizni, ako ih se pridržavamo doći ćemo navodno u nebo. Tako su tumačili pismoznanci, pa su zato njihova nastojanja bila usmjerena naspram boljeg poznavanja zakona i zareza u paragrafima. Tko se ne drži tih propisa, on je proklet, nevjernik i nema mogućnosti biti spašen.
Današnje vrijeme je prepuno pismoznanaca. Oni nas prozivaju sa svih kanala, šalju nam poruke upozorenja, oni su spoznali istinu, tumače nam zakone, propise, norme i zareze. Ne daj Bože da im se usprotiviš, odmah si otpadnik, nevjernik, prokletinja. Oni oko sebe vide ogromne mase nevjernika koji ne poznaju i ne poštivaju propise. Kad govore o vjeri, oni nabrajaju propise, zakone i uredbe.
Isus razotkriva tu lažnu vjeru i lažnu ljubav, On nam pokazuje da je Njegovo poimanje daleko iznad zakona i propisa, On na prvo mjesto stavlja ljubav, milosrđe, čovjeka i njegovu nevolju, a ne zakone i propise.
Odgovor pismoznanaca je uvijek isti: “Da, ali… ne može se…mora se… šta bi bilo kad bi…”
Isus ne kaže da se zakona ne treba pridržavati, ali im daje ono mjesto koje im i pripada; okvirno, a ne bitno.
Ovakav pristup narušava sigurnost onih kojima je legalizam osnovni argument kad udaraju po sirotinji i po najmanjima. Isus legalistima pokazuje nemilosrdnost njihovog poimanja vjere, legalist može biti i najgori zločinac. Isus nas poziva na sljedbu ljubavi, a ne pukih propisa. Propisi su nedostatni za artikulaciju ljubavi; jer oni uzimaju u obzir interes zakona, a ne interes čovjeka u konkretnoj nevolji.
Poruka drugog dijela je ona o skromnosti i elitizmu. Isus je pripadnik elite onoga vremena, to znamo po mnogimpripovijetkama i događajima.
Isus nije bio ni sirotinja ni beskućnik. Njegov otac i majka su vjerojatno dobrostojeći obrtnici, On sam je rabin, dakle sigurno pripadnik elite, a ne najniže društvene kaste. Kao takav, On može tražiti svoje mjesto u prvom redu, može elitizam živjeti i propovijedati, ali On radi suprotno. Druži se s kurvama i razbojnicima, s lopovima i sirotinjom, s gubavcima i probisvijetima, s učenima i bogatima, s carinicima i političarima. On ne izbjegava ni elitu ni sirotinju. Isus ne izbjegava čovjeka.
Za razliku od drugih pripadnika svojeg sloja, Isus ukazuje na bitno, na čovjeka. Bez obzira na društvenu pripadnost, učenost, nedostatnost ili genijalnost; Isus nam poručuje da smo najveći kad smo skromni, kad smo iskreno uronjeni u vjeru i ljubav, a ne u svoje društvene pozicije i moć. Isus nam poručuje da je taj put ispravan i da će ga Otac prepoznati.
Mi u životu često moramo donositi teške odluke. Moramo se odlučiti za propise ili za ljubav. Takvih odluka je puno, svaki dan, svake godine, u svakom i svačijem životu. I mi kršćani često naginjemo propovijedanju propisa, zakona, normi i paragrafa, a milosrđe nam se pričinja luksuzom. Sigurni smo da smo u pravu, jer tako to propisuje Crkva, Sv. Pismo ili neki drugi uputak za siguran put u nebo. No, jesmo li u pravu kad se držimo samo propisa, naglasak na samo!?
Isus je jasan, iako opet jako neugodan naspram onih koji ližu oltare i poznaju sve propise napamet: najprije čovjek i ljubav, a tek onda propis. Biti legalist je jednostavna formula za duhovnu lijenost. Umjesto da se pitamo što je ispravno u kontekstu ljubavi i milosrđa, mi se pozivamo na zakone i propise. Isus nam kaže i ukazuje da je to put koji su slijedili pismoznanci i farizeji, simbol lažne sljedbe i lažne vjere.
Ne sumnjajmo da je i danas mnoštvo tih i takvih pismoznanaca među nama i u nama. Suvremeni farizeji ne prepoznaju sebe u Isusovim slikama i prispodobama, naprotiv, oni slijede vjerno ono što piše u Sv. Pismu i što propisuje sveta majka Crkva.
Zar tako ne govorahu i ondašnji pismoznanci i farizeji?
Upitajmo se komu Isus danas šalje ovu poruku. Nama, koji stalno i olako osuđujemo druge jer se ne drže naših propisa, bez kojih bismo mi bili izgubljeni jer nam nedostaje Isusova busola ljubavi.
Drugi dio priče nam ukazuje na ljudsku slabost naspram elitizma, pripadništva povlaštenima i VIP-ovcima. Taj ljudski instinkt, biti elita, je najveća moguća zamka i opasnost za vjernika. Veliki oci mističari, redovnici i sveci, su skromnost i poniznost nazivali najizravnijim putem prema spoznaji Boga. Tek u iskustvu vlastite nedorečenosti, bijede, grijeha i jada čovjek je u stanju izravno spoznati Boga.
Skromnost nije nijekanje vlastitih sposobnosti, mržnja sebe samoga, skromnost je vjernički iskaz vjere u Boga kao Onoga koji ne gleda na vanjštinu. Skromnost nije lažno odricanje, nego iskreno prihvaćanje svakoga mjesta koje nam je Bog udijelio. Svaki čovjek ima svoj zadatak i svoju ulogu, svakome je predviđeno mjesto za stolom, ali neki uzimaju ona mjesta kojima nisu ni dorasli, niti su ih zaslužili.
Takvim elitistima Isus šalje poruku neka se maknu, neka ne uzimaju ono čemu nisu dorasli, neka sami oslobode mjesto, inače će sramotno morati odstupiti.
Isus je danas, kao i uvijek, izrazito praktičan, suvremen i odgovara svakoj teoriji koju nam prodaju kao suvremeno dostignuće o uspjehu, vođenju i pravednom leadershipu.
Isus nam poručuje da se ne guramo tamo gdje nam nije mjesto, a ako se zalažemo za istinu i pravdu, Bog će to vidjeti, čak i kad smo u zadnjem redu, kad nas ljudi ne vide, kad smo beznačajni i mali.
Isusov program je program upornog ukazivanja na nedostatnost legalizma u ostvarivanju pravednosti i ljubavi. To je program upornog pozivanja na angažman i kreiranje boljeg svijeta.
Isusov program je kritika čistog elitizma i legalizma; jer ono što je bitno nije ni paragraf ni pozicija, nego ljubav prema čovjeku.
Na to smo svi pozvani, bez obzira na kojem stolcu i na kojoj poziciji sjedili. Štoviše, Isus nam poručuje da je udjel onih neprimjetnih i malenih daleko značajniji od udjela onih poznatih, velikih i moćnih.
Naš narod očekuje da ga moćnici spase, poziva se na zakone i propise, na formalnu pripadnost kršćanstvu, a uporno zaboravlja da je formalna pripadnost i propisi samo okvir u kojemu ljubav može izgubiti svoj život.
Moćnici narodom vladaju bez skromnosti, narod ih bira i služi im uvjeren da je pripadnost eliti važnija od vlastite snage vjere i ljubavi.
Isus nam kaže da konačno počnemo vjerovati snazi ljubavi, a ne sigurnosti propisa, da konačno počnemo shvaćati da je snaga u onome iz zadnjeg reda, a ne u onome okićenom ordenjima, ugledom, slavom i novcima.
Osobno i nacionalno, mi se uvijek nalazimo na prekretnici, a naša je odgovornost koji ćemo put odabrati: onaj šturih zakona i propisa ili onaj milosrđa i ljubavi; onaj nakaradnoga elitizma ili onaj skromne veličine.
Isusov smiješak, koji šalje onom pismoznancu kad ga upita oko sina u bunaru, je osmijeh koji nam može biti putokaz.
Nasmiješimo se onima koji uporno guraju kola u krivom, ne Isusovom, smjeru, pustimo ih neka galame i prozivaju, a mi se ponašajmo kao vjernici sigurni u snagu ljubavi.
Zadnji osmijeh je Isusov osmijeh.
Tekst: Vinko Vukadin