Jučerašnje Evanđelje je jedno od najpoznatijih, najcitiranijih i možda najizazovnijih jer je duboko kršćansko, ali i društveno.
Za mene je to neka vrsta Isusove političke strategije za Kraljevstvo Nebesko.
Vrućina je taman splasnula, nakon objeda Isus je malo zadrijemao, ispod neke masline na nekom magarećem pokrivaču ispod glave.
Oko njega učenici, hrču ili se tiho prepiru. Izrael je pod okupacijom, horde rimske su ga podjarmile, na svim pozicijama su ili stranci ili židovski izdajnici, kolaborateri, žbiri, carinici, ubirači i utjerivači poreza.
U židovskom sudu sude po rimskim zakonima, na židovskoj cesti cestarinu ubiru rimski slugani, na pijacama u Jeruzalemu proviziju uzima lokalni Židov koji pola daje rimskom gazdi. Rimljani su došli da bi unijeli razdor, uveli red, posvađali Židove, razrušili povjerenje i stavili ih pod svoju čizmu.
Rimska vlast dopušta neke slobode, Židovi se smiju moliti i zazivati Jedinoga Boga, al moraju poštivati njihove zakone. Za židovske svetkovine Rimljani se ponašaju kao da su i sami Židovi, a poneki Rimljanin se zaljubi i oženi kakvu Židovku.
Na prvi pogled sve u redu, Izrael raste i uspijeva, maslinovo ulje se prodaje sve do Egipta, najbolje dospije čak do rimskog dvora. Mogli bi Židovi biti zadovoljni, al nije tako. Ispod maslina se vodi rasprava o tomu je li došlo vrijeme da novi vođa, Rabin, Isus, krene u istjerivanje Rimljana, da ih porazi, potjera i oslobodi Izrael od okupatora, žbira i vlastitih izdajnika.
Narod osjeća da taj novi ima snagu, da je čutotvorac, da ima ljubavi, da zna govoriti i da u sebi nosi nešto do tada neviđeno. Jači je od drugih proroka, veći od ostalih govornika, bolji od svih konkurenata. No, on drijemucka nakon porcije ribe i nešto blitve u maslinovom ulju. Sunce polagano zagrli brdo prvim krakom, narod dolazi, pristižu mnogi koji su u torove spratili ovce i koze, kokoši i magarad.
Čitave obitelji su došle da vide i čuju novog vođu, rabina koji ima zlatna usta i blage ruke, čovjeka koji hrani i iscjeljuje, ne boji se i ne propovijeda tako da ga nitko ne razumije. On pogađa u srce, njegov jezik je kao mađarski ples, pun slike, pun emocije, pun života. Spontano, neočekivano i ne ostavlja nikoga hladnim. Kad govori ljudi zanijeme kao što dijete zanijemi gledajući zanimljivu igru, kao što muškarac zanijemi kad spazi lijepu ženu ii kad žena ušuti kad osjeti da je šutnja jedini način da i sama bude dio tog mističnog svijeta. Masa je sve veća i veća, naguravaju se tako da učenici moraju Učitelja nekako zaštitit, strah ih da ne bude ljutit jer ga smetaju u njegovom popodnevnom sanjarenju.
Odjednom, On se promeškolji, rastegne malo ruke i noge, ustaje, masa se razmiče, pognute glave i uzdignutih ruku ga žele dodirnuti, neki mu dovikuju, Učitelju, majstore, vođo, spasitleju, šefe, legendo….. Da su imali telefone slikali bi se s njim.
Učenici, kao pravi slugani i važne karike ugleda, krče put, koji sam od sebe nastaje, bez prisile, bez molbe i bez protokola.
Put ga vodi na brežuljak, na brdo, na uzvisinu.
Isus je na gori, na brdu koje gori kao što gori srce kad osjeti energiju, ljubav i vjeru, kao što gori srce plesačice dok se predaje plaču i smijehu violine. Narod sjeda na kamenje i u prašinu.
Muk je. Čak i komarci i muhe uživaju jer se nitko ne usudi glasno šamarom priljepiti napasnike na vlastitom vratu.
Isus se ne namješta dugo. Pored Njega sjede mala djeca, jedna curica analizira rub njegovog plašta, a neki momčić ga udara drvenom igračkom po palčevima noge. Isus pomiluje djecu pogledom, zastane, a narod očekuje politički program za Novi Izrael. Oni su spremni učiniti sve što im je raditi da bi ostvarili kraljevstvo bez Rimljana, socijalnu pravdu i poštene zakone.
Narod očekuje politički program koji se zove Isus plus, mesijanske reforme, novi rast. Oni očekuju program slobode od Rimljana, naputak za borbu, strateški plan razvoja od kolonije u slobodnu državu sobodnog naroda. Isus je načitan, poznate su mu sve ideje i prava, on je ukorijenjen u zemlji židovskoj i crpi snagu iz vjere svojih otaca, On zna što narodu nedostaje, no On je svjestan da to nije onaj put kojim je narod do sada išao.
Što je najgore, On zna da to nije put koji narod predviđa i očekuje.
Njegov put je brutalno drugačiji, nepojmljiv za sve one koji su opasalli mačeve i očekuju da ih On povede u borbu po starom običaju.
Njegov put je osobni put svakoga od njih.
On ne traži sljedbenike nego kreatore i borce.
On traži preuzimanje odgovornosti za mir, on traži neustrašivost u borbi za Istinu.
Njegov put je put vjere, povjerenja, to je put koji drugi nazivaju put luđaka, naivaca, neznalica, put onih koji su siromašni duhom jer nisu puni ljudske prijetvorbe i ljudskog trika. Oni su siromašni ljudskim duhom jer su spremni za Njegov duh. On zna da samo prazan duh, oslobođen bogatstva lažnoga, može biti duh spreman za novo bogatstvo, bogatstvo ispravnoga i iskrenoga. Bogati duhom su oni koji su prepunjeni duhom vremena, duhom običnoga i duhom laži.
Oni imaju, oni su bogati. Siromašni duhom su oni koji toga duha nemaju, oni su prazni jer znaju da samo u prazno može biti nadolijevano, a oni su spremni da u njihove prazne duhove, siromašne duhove, Isus nadolije svoju Istinu i svoj put. Isus ne traži mlitavce koji su mirotvorni jer ne žele stati iza svojih stavova, upravo suprotno, On traži one koji su spremni za istinu umirati i boriti se kao što se majka bori za svoje dijete kad osjeti da mu se čini nepravda.
Isus traži spremnost srca za borbu i blagost duha za mirotvorstvo. Narod ga sluša i šuti. Svi su zanijemili jer su očekivali gorljiv govor na gori, a dobili su plamteći govor koji ne zapaljuje ni države ni hramove nego srca.
Njegova borba im je čudna i nepojmljiva jer su oni pod borbom do sada podrazumijevali borbu mačem, otkidanje glava i krvave gaće, a Njegova revolucija je moguća samo ako je hrabrost za život isto tako velika kao i hrabrost za smrt.
Isus govori lagano pa brzo. Njegovi govori su izvor emocija, On svira glazbu bez kajdi, kao što majstor violine svira osjećaje i kad ne dira žice.
On osjeća i zna da narodu ne treba kruha nego Duha.
Njegov govor na gori je tužna svirka zbog činjenice da narod još uvijek ne shvaća, ali i svadbeni ples koji pokazuje gdje je cilj, kamo moramo ići i čemu nam je težiti. Isusov govor na gori je politički program koji preskače granice, on prelazi granicu smrti i ovog života. Na nama je da zatvorimo oči i da se prepustimo Njegovoj svirci, da zaplešemo svoj ples života koji će onoga koji vjeruje osloboditi ropstva.
Kao što čardaš plesačica pleše iz srca i stvara novi svijet jer vjeruje zvuku i meštru, tako i vjernik mora početi vjerovati da je Isus konkretan, al da su njegovi tonovi razumljivi samo onima koji imaju hrabrosti da se prepuste bez kalkulacije. Isus traži borbu i hrabrost za dom, al ne hrabrost bogatih nego hrabrost siromašnih, ne odlučnost ubojica nego odvažnost ratnika mira.
Taj ples i ta borba su mogući i učinkoviti.
Mnogi koji su plesali taj ples i poslušali savjet s gore su ostvarili svoju revoluciju i ušli u Kraljevstvo Nebesko.
Tekst: Vinko Vukadin