NEDJELJNE MISLI IZ PRIKRAJKA: Isus oživljava

Današnje Evanđelje po Luki nam donosi onu  priču o oživljavanju sina siromašne udovice.

Isus je na putu za Nain. Učenici i masa ljudi slijede Isusa, svi su opčinjeni njegovim riječima, naviještanjem i pričom o Ocu, novom kraljevstvu i ljubavi. Dok se masa gura i hvata ga za rukav, kroz gradska vrata prolazi sprovod. Na ramenima muškaraca se nalazi mrtvo tijelo mladog momka, sina jedinca neke siromašne udovice. Iza tijela svojeg sina korača jadna žena, udovica, simbol napuštenosti, nemoći i socijalne nevolje. Biti udovica u to vrijeme je bilo isto kao i biti bez ikakve zaštite. Tim gore kad i jedan jedini sin umre. Takva sudbina se u očima ljudi pričinja kao neka vrsta Božje kazne. Udovica jeizručena na milost i nemilost drugima. Ako ima sreću pa ju prihvati neki djever ili rođak, onda će nekako i preživjeti, ali ako je bila sama, kao u ovoj današnjoj priči, onda joj se ružno piše.

Osim osnovne ljudske tuge zbog gubitka sina, ovu ženu očekuje i krajnja neizvjesnost u socijalnom okruženju. Vjerojatno upravo na to misli i Luka kad nam priča baš te detalje, radilo se o sinu jedincu neke udovice. 
Isus zastaje, pogleda povorku, pogleda majku, udovicu i jadnicu kako shrvana korača iza tijela svojeg sina. Možda je povorka bila jako mala, samo nekoliko muškaraca koji su po službenoj dužnosti iznosili tijelo mrtvaca iz gradskih zidina. Možda uz nju nije bilo nikoga osim tuge i straha. 

Isus je mogao pogledati u stranu, mogao je i dalje naviještati svoje kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta i nitko mune bi zamjerio. na kraju krajeva mnogi ljudi umiri, svakodnevno je jad i bijeda dio tadašnjega i današnjega života. Zar svi mi nismo svjedoci neke nevolje, od one osobne do one društvene i obiteljske?

No, Isus ne okreće glavu, On ne pogledava u pijesak i ne priča nam priču o raju ili kraljevstvu nebeskom u koje će eto taj sin jedinac konačno prispjeti. on ne tješi udovicu riječima koje ne dodiruju njezinu egzistenciju, on ju pogleda, spozna njezinu tugu, jad i bijedu i obraća se njoj i nositeljima njezinog mrtvog sina. 

Isusovo srce se omekšalo kad je spazio tugu te žene. On ju pogleda i bude mu žao te jadnice. Nakon toga slijedi ono što nam se čini velikim čudom, ali je logički slijed Isusuovog suosjećajna sa ženom i udovicom. On prilazi nosilima i uskrisava umrloga sina jedinca. Narod i učenici opet ne mogu doći sebi od čuđenja, oni slave Boga koji uskrisava od mrtvih, ali rijetko koji će nakon ove priče spoznati poruku ljubavi i sažalijevanja koju nam Isus šalje svakim svojim djelom.

Čovječji život je kratak, on je nepredvidivo predviđen i svaki trenutak nam se može dogoditi da nas Bog pozove sebi. To je jedan dio priče. Smrt ne bira i ne pita. Svi smo joj isporučeni, bez obzira na socijalni status ili nešto drugo. umiru i bogati i siromašni, naoko zdravi i bolesni.

Čovjek ne voli razmišljati o smrti, iako je ona jedina vjerna ljubavnica, majka i sestra. Kad smrt pogodi starije onda imamo dojam da je to normalno, ali kad pogodi mlađe čini nam se nepravednom. Zašto Bog dopušta umiranje sina jedinca? Zar to nije nepravedno? 

Isus ne uskrisava jer je Bog nepravedan, a on harmonizira narušenu pravdu. Isusu u oči upada ogromna tuga majke udovice i to je ono što ga nagoni na solidarnost, na iskorištavanje svoje božanske pozicije u pomaganju toj jadnici.
Mi smo često u poziciji da možemo pomagati, pored nas su bijedni i jadni ljudi, puni tuge i bijede, a mi okrećemo glavu, oni nas se ne tiču.

Isus nam danas šalje poruku da ne smijemo okretati glavu kad vidimo jad i bijedu, tugu i nepravdu. Umjesto da se solidariziramo s najnemoćnijima, mi smo naučili solidarizirati se s onima koji imaju moć i vlast. udovica je sama, odbačena, ovršena od društva u kojem mora preživjeti. Nju nitko ne vidi, osim Isusa, on spoznaje njezinu tugu i prekida zakon života i smrti.

Današnje naše društvo je puno siromaštva, jada i bijede, smrti i propadanja. Mnogi su na rubu socijalnog i ljudskog života. Djelomično zato što nisu imali prigode, a najvećim dijelom zato što se tako život dogodio. Suvremeni život jede čovjeka, uništava ga i čini ga jadnikom, udovicom koja nema više nikoga na koga se može osloniti. Mnogi su izgubili i zadnju nadu, krov nad glavom, izgubili su sinove i kćeri, očeve i majke, nestalo je osmijeha i uselila se tuga i strah u njihove domove i na tužna lica.

Takvi koračaju sami, pognuti i puni straha i srama jer su od sada prepušteni nemilosti sustava i uobičajenih pravila koja vladaju u tom gradu. Uskoro trebaju biti izbačeni kao što su udovice završavale u nekoj pećini jer nisu imali nikoga osim sjećanja.

Dok ti i takvi koračaju za nosilima svojeg života, mi se okrećemo, slavimo učitelje, moćnike i velikane. Ne vidimo mi te udovice i te sinove na nosilima. Okrenuli smo svoje glave i slušamo neke druge, moćnije, ljepše, važnije ljude.
Isus nam kaže da ne smijemo okrenuti glavu. On odabire udovicu da bi nam prikazao što sve može osjećaj, ljubav i solidarnost. Udovica je u Njemu izazvala tugu i sažalijevanje i On prekida vrtlog i spiralu smrti, on prekida lanac koji nas veže na propast i dariva život.

U današnjem Evanđelju mi se udovica čini daleko važnijom od samog čina uskrisivanja. Ona je nama jako slična. Zar nismo i sami u kovitlacu života, izgubljeni u sumnjama, samoći, tuzi ili strahu? Ubija nas život ili društvo, ekonomski problemi ili bolest. kamo god da se okrenemo vidimo nosila i smrt, nema nade. Vidimo samo propast i zavjeru smrti protiv života i ljubavi.

Današnje Evanđelje nam daje uputnik kako prebroditi smrt i razočaranje.

Sve je propalo, nosila su na vratima grada, samo još onaj zadnji potez nositelja i ostalo je samo sjećanje. No, onda iznenada, na vratima smrti, propasti i krajnje provalije, susrećemo Isusa, naletimo na Njega, slučajno i neočekivano.
Taj trenutak je odlučujući za naš daljnji život. Od mrtvog sina odjednom postaje živi svjedok ljubavi koji ne šuti i ne čudi se, nego priča i slavi Boga.

Naše tužne oči i naše traganje za životom, naš strah i naša samoća su bili dovoljni da tražimo, da podignemo pogled iz svoje tuge, svojeg jada i da spazimo Boga koji nam se približava. 

Udovica je imala snage dignuti svoj pogled. Imala je snage pogledati Isusa i zamoliti ga svojim suzama da on od njih napravi potok života. 

Isusu to nije promaklo, njezine suze su postale potok ljubavi i izvor života. Njezino tužno lice je pokazivalo da ona vjeruje u čudo Božje ljubavi, zato je i podigla pogled, zato je i tražila ono što nitko oko nje nije ni vidio, ni očekivao.
Ona je tražila Božji pogled, a Isus ne okreće glavu, On taj pogled vidi i prihvaća.

Na nama je da konačno podignemo svoj pogled sa nosila, da svoje suze pokažemo i da svoju vjeru iskažemo.
Na nama je da zamolimo Boga da nam pomogne u nevolji, a On sigurno ne će okrenuti glavu od najvećeg jada i bijede.

Ako smo utonuli u mračni kovitlac beznađa, smrti i propadanja, onda je vrijeme da dignemo pogled i vidimo Onoga koji je spreman i na samom rubu smrti pružiti nam ruku i reći nam da se ustanemo i živimo. 

 

Tekst: Vinko Vukadin