On je održao zavjet koji je dao majci
Umjetnik Vilim Achtermann živio je do svoje 30. godine u Münsteru kao obični zemljoradnik. Bio je sluga kod seljaka i tako se probijao kroz život. Navečer bi njegovi prsti, kao sami od sebe, prihvatili olovku ili bi mijesili ilovaču. Kad mu je bilo 30 godina, nije više mogao izdržati kod kuće. Pošao je u široki svijet, želeći biti kipar na slavu Božju i njegove Majke Marije. Kad se opraštao sa svojom majkom, ona ga je prekrižila i rekla mu: “Ne zaboravi Majke Božje!”
Na svom putovanju Vilim je stigao u München. Stanovao je u siromašnoj sobici u potkrovlju. Da ne umre od gladi, prosio je za kruh. Preko dana je studirao na umjetničkoj akademiji, a noću je grozničavo radio kod kuće. Napokon je svratio pozornost drugih na sebe.
Tisak je lijepo pisao o njegovoj Madoni. Jednoga dana posjeti ga u njegovu siromašnom stanu bogati Židov. Počeo mu laskati i htio ga je kupiti za novac. Govorio mu je kako može postati bogat i slavan, ako svoje umjetničko umijeće stavi njemu na službu. Ali tada ne smije praviti Marijine likove, nego sjetilne likove, napola odjevenih žena. Mladi umjetnik ljutito ga pogleda, ali bogataš mu stavi na stol zlatnik i reče: “Budite razboriti, ovo već sada ostavljam, a sutra ću doći po odgovor!” – i nestane.
Vilim je ostao sam sa svojim mislima i zlatnikom. Zavodnik mu šapće: “Pristani i prošla je sva tvoja bijeda, a put do slave je otvoren.” Zlato ga je mamilo i dražilo. Uzeo je ilovaču i radio je do kasno u noć. I gle: na stolu je lik zamamne, lijepe žene. Poslije toga imao je nemiran san. Prije ustajanja u snu je vidio svoju majku kako mu govori umilno i ozbiljno, kao što samo majka može: “Ne zaboravi mi Majke Božje!”
Achtermann se probudi, skoči i razbije lik razuzdane žene. Odmah je počeo mijesiti i oblikovati ilovaču te napravi Najljepšu od svih žena.
Oko podne pokuca Židov. Mladi umjetnik ga ne pušta unutra. Bogati Židov je shvatio o čemu se radi i otišao. Vilim mu je vratio njegov zlatnik. Postao je kršćanski umjetnik. Svojom umjetnošću služio je Bogu i njegovoj Crkvi. Njegovo “Skidanje s križa” i “Pieta” u stolnoj crkvi u Münsteru i danas uživaju svjetski glas.
Zaista, ništa nema vrijednije od duše. Za spasenje duša potrebno je sve žrtvovati: čast i blago, položaj i vlast, zdravlje i život. Onda ćemo sigurno čuti ove utješne riječi: “Dobro valjani i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim, zato ću te postaviti nad mnogim: Uđi u veselje Gospodara svojega!” (Mt 25, 21).
+ + +
Marija je bila
i ostala Kristonositeljica,
ona koja donosi svijetu Krista.
Ona ga donosi i nama. Želja joj je
da ga nosimo dalje.
Svi se moramo ugledati
u nju ako želimo ovom tmurnom
i grješnom svijetu donijeti Krista.
Onoga izvornog Krista iz
Evanđelja…
On nam donosi istinski život.
On posjeduje „riječi vječnoga života“.
On je sam taj život.
On je svjetlo!
Kako sam se odrekao psovke
Tekst: fra Petar Ljubičić