Devetnaestoga rujna 1846. Gospa se ukazala dvojici pastira koji su pasli svoja stada u La Salette kraj Grenobla u Francuskoj. Bila je obučena u crninu i plakala. Bijelim rupčićem brisala je suze.
Kad su joj djeca na poziv pristupila bliže, rekla im je: “Ne bojte se! Ja sam velika Gospođa, Majka Isusova. Nalažem vam da kažete ljudima da sam se već umorila od zadržavanja Božje desnice koja se ispružila da kazni njihove grijehe. Neka se obrate ili će doći velike kazne!”
Na ovu poruku stanovnici La Salette i cijeloga okružja bili su duboko potreseni. Molili su za milost, promijenili život i na tom mjestu podigli veliku crkvu koja je postala glasovito svetište.
Svijet je izgleda svojim grijesima prevršio mjeru Božje strpljivosti.
Gospa kao Majka pokušava sve da bi nam pomogla: ostavlja nebo, silazi na zemlju te u crnini i sa suzama u očima izravno govori ljudima, moli sve nas da prestanemo griješiti, da počnemo činiti pokoru. Ona nas neprestano zove da se odlučimo za Boga, da molimo krunicu.
Gospine suze u Sirakuzi velika su opomena svima!
Gospa nam ne može pomoći ako mi to nećemo.
Što možemo učiniti?
Učinimo sve da prestane psovka, kletva, bludnost i ostali grijesi koje činimo!
Činimo pokoru, molimo žarče i živimo kršćanski!
“Kad biste znali koliko vas ljubim,
plakali biste od radosti!”
(Kraljica Mira)
Tekst: fra Petar Ljubičić