Jedan svećenik pripovijeda o događaju iz svoga života kad je imao osam godina. Vrativši se iz škole, ponovio je jednu rečenicu koju je čuo od starijeg kolege. Nije ni shvaćao što to znači. Majka je bila u kuhinji, nešto je radila.
Pogledala ga je oštrim pogledom i rekla mu: “Moje dijete, ne želim više nikada čuti od tebe tu riječ koju si izrekao!”
On pripovijeda dalje: “Ostao sam miran, ali od stida sam se zacrvenio.” Poslije večere majka mi reče: “Josipe, dođi sa mnom u sobu!”
“Poslušao sam mamu i uputio se s njom u sobu. U sobi je bio veliki križ pred kojim je moja majka običavala moliti. Ona se okrenu meni te nježnim i tužnim glasom mi reče.
“Jutros si ti ražalostio dragoga Isusa onom bestidnom riječju. Ti ne razumiješ što si rekao, zato te neću kazniti, ali budi pozoran da je više ne izgovoriš. A sada klekni, pa ćemo zajedno pitati u dobroga Boga oproštenje i izmoliti pet Očenaša na čast pet rana Isusovih”. Ja sam klekao i zajedno smo izmolili pet Očenaša. To je na mene više djelovalo, nego bilo koja druga opomena ili kazna.
“Iza Boga najviše dugujem majci. Bila je dobra i razumna. Krjepost lako prelazi iz srdaca majka u srdašca djece… Dijete koje je imalo sreću da je imalo dobru majku, ne bi se nikada smjelo ni sjetiti ni pogledati je, a da ne zaplače!” (Sv. Ivan Vianney)
“Najžalosniji dan tvoga života bit će onaj kad izgubiš svoju majku!” (Edmond de Amicis, tab. pisac)
Tekst: fra Petar Ljubičić
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.