Pripovijeda jedan svećenik o nekom mladiću i djevojci koji su bili veoma lijepi, a živjeli su u jednom bogatom kraju gdje su brežuljci bili pokriveni divnim vinogradima. U tim je krajevima bio običaj da djevojka, kad odraste i postane punoljetna, dobiva od svojih roditelja na dar jedan nož kojim se obrezivao vinograd. Bio je to simbol zrelosti i sposobnosti da može voditi brigu o kućnom dobru. Mladić ju je posebno zavolio jer je bila lijepa, poštena i vrijedna, a potjecala je iz dobre obitelji.
I jednoga predvečerja, dok je djevojka išla iz vinograda, grubo joj pristupi i unatoč njezinim ozbiljnim opomenama. Ponašao se tako nedolično da u njemu nije mogla prepoznati svoga mladića. Uzela je tada nož i zabila mu vršak u ruku. Zatim je pobjegla sva prestravljena njegovim nedoličnim ponašanjem.
Od tada su se mjesecima viđali samo izdaleka. A kad su vinogradi bili obrani, vino uliveno u bačve, on ju je susreo u predvečerje i sav zbunjen i skrušen upitao ju: “Mogu li moji doći k tebi u prosidbu?” Ona je bila sva izvan sebe od radosti i sreće jer ga je zaista voljela. Zato je mjesecima oplakivala propalo prijateljstvo. Kad je prošla prosidba i svadba, on joj je jednoga dana, poigravajući se zamišljeno nožem kojim je bio uboden, rekao s ganućem: “Da nije bilo ovoga noža, ne bismo danas bili zajedno.”
Iz ovoga se primjera vidi da mladići više cijene poštene djevojke, koje žive u djevičanskoj čistoći, nego one raspuštene koje su izgubile djevičanstvo.
Tekst: fra Petar Ljubičić