Zar ima išta ljepše od voljeti i biti voljen
Živjeli su tako jednom dvoje mladih koji su se neizmjerno voljeli. Zaručili su se i kanili svoju ljubav uskoro okruniti svečanim činom vjenčanja. Uzvanika bi bilo na stotine jer su mnogi ljudi vidjeli njihovu ljubav i divili joj se, ali su oboje bili tako siromašni da nisu mogli ni misliti o velikoj svadbi. Mladenci su bili toliko iskreni i povjerljivi jedno drugome da su znali što ono drugo nosi u srcu, kakve želje ima i predusretali su želje jedno drugome.
Ona je znala da njezin dragi ima zlatni džepni sat koji je za uspomenu dobio od oca i da bi želio nabaviti za nj zlatni lančić kako bi ukrasio svoj crni prsluk…
On je, međutim, znao da njegova draga želi češalj s ukrasom od dragoga kamena u sredini, da njime začešlja i ukrasi guste uvojke duge plave kose. O tim svojim željama nisu više razgovarali.
Nekoliko godina kasnije, njihova ljubav je bila jednako lijepa i svjesna kao na početku. Ona je gotovo zaboravila češalj, a sve je više mislila na njegov zlatni lančić, smišljala je način kako da do njega dođe. On je, međutim, zaboravio na zlatni lančić, ali češalj s dragim kamenom bio mu je neprestano na pameti.
Svanuo je svečani dan kad su odlučili proslaviti desetu obljetnicu braka. Muž je vidio ženu dobro raspoloženu, ali se iznenadio što nema onu prekrasnu kosu već samo nekoliko jadnih čuperaka na glavi.
“Što si to učinila, draga?” – upita začuđeno.
Ona priđe bliže i pokaza mu kutijicu sa zlatnim lančićem.
“Prodala sam kosu i kupila lančić za tvoj džepni sat” – reče smiješeći se. “Što si to učinila, dušo!” – reče mu i pokaza prekrasni češalj s dragim kamenom u sredini.
“Ja sam prodao sat da kupim češalj, misleći kako će danas zablistati u tvojoj bujnoj kosi.”
Oboje se tada zagrliše, bili su bogatiji nego ikada. Obogatili su se jedno drugim i to ih je beskrajno usrećivalo.
“Sad znam da postoji samo jedna sreća na svijetu, a to je voljeti i biti voljen” – reče žena, ganuta do suza.
Onaj tko istinski voli, daje sve od sebe da druge usreći, spreman je ostati bez onoga što mu je najdraže kad je u pitanju sreća drugoga. Nema žrtve koju čovjek nije spreman podnijeti kad voli i kad osjeti da je voljen.
Tekst: fra Petar Ljubičić