“Majko dođi po mene, vraćam se svome mužu!”
Mirela se vozila željeznicom od Milana do Rima. Nasuprot nje sjedila je mlada, ponešto blijeda žena. Nakon kratkog vremena Mirela je uzela molitvenik. Čitala je, molila i razmišljala. A onda je uzela krunicu. Pogledala je svoju suputnicu, nasmiješila se i uljudno je upitala:
“Tužni ste nešto, a ja bih rado molila krunicu. Želite li se pridružiti?”
“Vrlo rado, ali pravo ću vam reći: vaša me ponuda ugodno iznenadila!”
Bile su same, nitko ih nije ometao. Dvije nepoznate žene zajednički su molile krunicu. Kad su dovršile Mirela se pri-makne suputnici i šapne joj u uho:
“Znate, gospođo, ovu krunicu sam namijenila za vas. Vidim tužni ste!”
“Drago mije i hvala vam. Zaista, teško mi je! Kad bi moja mama doznala kamo putujem i zašto! Priznat ću vam. Pobjegla sam od svoga muža i sada putujem u Rim svom bivšem ljubavniku!”
Vlak je klizio kroz ozelenjene livade, a Mirela je pozorno slušala do kraja povijest jednoga uništenog braka. Pomisli: Ipak, ovo je prikladan trenutak spasiti one koji tonu u propast. Naše su zajedničke Zdravomarije stigle do neba. Vjerujem da će mi Marija pomoći da ovoga bjegunca vratim u obiteljski dom. Mirela se nije prevarila. Razgovarale su. Bog im je pomogao.
U Firenci siđoše. Odbjegla žena nije stigla do ljubavnika. Poslala je brzoglas iz Firence svojoj mami:
“Majko, dođi hitno u Firencu po mene, vraćam se svome mužu, sve ću ti priznati!”
Vidite, nije nikada sve izgubljeno dok među nama ima plemenitih ljudi koji umiju pružiti spasilačku ruku. Nije nikada potopljeno dok je na nebu Bog koji je spreman u svako doba pomoći i oprostiti.
Tko je ovu otuđenu gospođu vratio na pravi put? Mirela! Točno, tako je. Ali ne sumnjajte ni u moćni zagovor Marije kojoj su se zajednički molile.
Tekst: fra Petar Ljubičić