Zavapila sam: “Gospe, pomozi!”
Kineski misionar pripovijeda kako je u jednom poganskom mjestu Kine živjela samo jedna katolička obitelj. Imali su dvije djevojčice, jednu od devet, drugu od pet godina. Dok su se igrale, upale su u bunar. Nitko nije bio u blizini kad se to dogodilo. Istina, jedan seljak je čuo da je nešto upalo u vodu. On je mislio da je to možda zmija.
Kad se vraćao iz polja, čuo je kako netko razgovara u bunaru. Pogledao je u bunar i ostao zaprepašten. Ugledao je stariju sestru kako sjedi na vodi i na koljenima drži svoju mlađu sestru. Brzo potrči u selo i od uzbuđenja nije mogao progovoriti ni riječi nego je znakovima pozivao ljude. Pomoću vedra i konopa izvukoše djevojčice iz bunara. Na pitanje kako su se spasile, starija djevojčica stade pričati:
“Spasila nas je Gospa. Igrajući se oko bunara, sestra upade u nj. Kušala sam je spasiti, ali sam i ja upala. Padajući zavikala sam: Gospe pomozi! Došle smo do dna, gdje je bunar dubok oko 4 metra. Jedna prelijepa Gospođa u bijelim haljinama uhvati nas za ruku i izvuče na vrh vode te mi reče da sjednem govoreći: Počekajte ovdje, doći će vas tražiti.”
Četiri sata tako su djeca čekala na vodi, dok ih nisu izvukli van.
+ + +
“Neka zanijemi tvoje milosrđe, o blažena Djevice, ako se netko sjeti da te je u svojim potrebama sazvao, a da mu ti nisi pomogla… Tko… Po tebi je nebo napunjeno, pakao ispražnjen, obnovljene su ruševine svijeta, bijednicima koji su iščekivali, čeznuli za životom, ovaj je podaren.”
(Sv. Bernard)
Tekst: fra Petar Ljubičić