Isus je poslao gospođu da primi dijete
Bio je zimski dan. Ledeni vihor puhao je nad Bečom. Prolaznici su žurili ulicama da što prije stignu do tople sobe. Na stubama pred crkvom sv. Stjepana sjedio je osmogodišnji dječak, slabo odjeven. Lice mu je od studeni pomodrilo. Stalno je upirao oči prema nebu, kao da nešto čeka. Mnogi nisu na njega svraćali pozornost.
Ipak jedna gospođa pristupi dječaku i ljubazno ga upita: “Što radiš tu, milo dijete?”
– “Čekam dragoga Isusa da dođe po mene i da me odvede!” – odgovori dječak.
– “Što želiš time reći?” – željela je znati gospođa.
Dječak mirno odgovori: “Isus je već više puta došao. Lani je došao po moga oca i po moju malu sestru i odveo ih u lijepi raj. Prije sedam dana majka mi je teško trpjela, pa je i po nju došao dragi Isus. Oslobodio je muka i odveo u vječno blaženstvo.
Na umoru mi je rekla da ona ide u nebo – raj, ali da ja još moram ostati na svijetu, dok i po mene mali Isus ne dođe. Teško mi je bez majke i ja svaki dan molim Isusa da dođe po mene i da me usreći. Baš sam malo prije klečao pred njegovim oltarom u crkvi i vruće ga molio da me usliša, te sad ovdje čekam siguran da mi dragi Isus mora pomoći!”
– “Da, drago dijete, Isus je uslišao tvoju molitvu. Upravo je mene poslao da dođem po tebe i da ti pomognem. Pođi sa mnom i ništa ti neće uzmanjkati…”
Dječaku od veselja sijevnuše oči, pa veselo usklikne: “Znao sam da će doći dragi Isus ili će nekoga drugoga poslati, jer mi je majka govorila da on nikoga nikada ne ostavlja.”
Potom su ušli u crkvu zahvaliti Isusu na uslišanoj molitvi.
Gospođa je bila bogata udovica, ali bez djece. Posinila je ovoga dječaka i ostavila mu svu svoju bogatu baštinu.
Tekst: fra Petar Ljubičić