Da ovaj život nije divan, nebi se Isus u njega vraćao.
Uskrs je najduhovniji dio kršćanske godine. Božić je možda emocionalniji, jer se govori o obitelji, djeca su u prvom planu, ali za promišljanje života, smrti i vjere je Uskrs središnji događaj.
Kao što reče sv. Pavao, bez Uskrsa bi kršćanska vjera bila besmislena.
Sve religije imaju svoja poimanja o životu nakon smrti, o reinkarnaciji ili nekoj vrsti pobjede života nad smrću.
Očito se radi o iskonskom osjećaju čovjeka da nije stvoren samo za prolazno, za ono što je vjenčano za materiju i prolaznost vremena. Kad čovjek počne razmišljati o smrti, tek onda počinje shvaćati život i postaje mu jasno da je njegova investicija u novac, tijelo, zdravlje, uspjeh i slavu samo mrtvi pokušaj zanemarivnja objektivne činjenice da će sigurno i sam jednom nestati, da će na kraju ostati samo sjećanje, nekada čak ni to.
No, svejedno i nasuprot spoznaju, čovjek uporno svu svoju energiju ulaže u ovozemaljsko, u prolazno i nada se, kao da jučer nije bio na pokopu nekog slavnog i moćnog, onoga koji je do jučer pucao od samopouzdanja, moći, slave i vozio se u najboljim kočijama.
Za razliku od životinja, čovjek zna da će umrijeti, ne zna kada, ali da hoće, to zna. I opet ne želi to prihvatiti, ne želi spoznati da smisao čovječjeg bića nije ovozemaljski.
Čak i kad spozna, kad vjerski ili racionalno shvati, čak i tada, on se izrazito teško emocionalno i duhovno približi toj neupitnoj činjenici. Čovjek najviše ulaže u materijalno, iako mu je potpuno jasno da je materijalna prolaznost jedina i neupitna konstanta života.
Različite religije, psihologija i filozofija, čak i prirodne znanosti, pokušavaju čovjeku pružiti alat prebrođavanja straha od smrti, sredstvo opijanja od spoznaje i susreta s činjenicama. No, očito nedostatno i nedovoljno pojmljivo u onom trenutku kad umiru najdraži, kad djeca lete zrakom, raznešena bombom vjernika, koje navodno čekaju djevice i slava jer su poubijali djecu i nedužne.
Kršćani sami su već dvije tisuće godina uljuljkani u uskrsnu priču između vjere, tradicije, psihologije, mita i bajke, pa ni oni više ne vjeruju u snagu Uskrsa.
Dovoljno je poslušati homilije, pročitati tekstove o Uskrsu ili se pridružiti kakvoj povorci vjernih, koja jadikuje nad svijetom koji je brutalan i tako nepromjenjivo loš.
Svatko ima svoju priču nepromjenjivosti društva, svoju priču neuspjeha i straha. Svatko ima svoju priču zakazanja, grijeha i osjećaja da je sam, da ga nitko ne razumije, da je sam samcat pred najvažnijim pitanjima života. Osjećaj iznemoglosti, umora, samoće, jada, neznanja, nerazumjevanja ili depresivnog kraja svakog plana je sveobuhvatan. Čovjek traži rješenje i pokušava ga pronaći u kultu tijela, u ezoterici, u političkim rješenjima ili sektaškom pristupu vjeri i kršćanstvu.
Svi ti pokušaji ostaju samo nedostatno i površno rješenje, natuknice za guranje glave u pijesak i jeftini opijum za narod koji ne vjeruje, narod koji je zaboravio da je odgovor već dat, ali ga je teško prihvatiti na dubinskoj razini, a ne samo na površnom ponavljanju navodne istine koja nas čini drugačijima.
Uskrs je duhovni praprasak novog poimanja ljudske egzistencije, on je početak svijeta u kojem vjernik slobodno može promatrati smrt, ne bez straha, jer strah je obuhvaćao i Isusa, ali s nadom i vjerom u ono što nam svjedoče začetnici kršćanstva.
Učenik koji prvi dolazi na grob, žene koje bijahu još prije tamo, svi oni dolaze i vide, ali samo jedan vidjevši povjeruje, možda i obrnuto; nakon što vjeruje progleda.
Uskrs nije racionalno objašnjiv jer protiv njega govori naša okrenutost prema svijetu i poimanju čovjeka kao nakupine stanica, neuroenergetskih pomaka u tijelu i projekcija koje smo naučili tumačiti.
Svaki dan slušamo o važnosti zemaljskoga, o konačnosti svijeta, o katastrofama, o Bogu koji ne čini ništa za one koji nisu krivi, a zaboravljamo da nas Bog stvori na svoju sliku i priliku, da nas stvori kao partnere u sustvaranju svijeta. Upravo takvi, mi smo pozvani biti sukreatori, imamo slobodu, imamo razum i emocije, imamo iskustvo vjere i iskustvo nevjere. Upravo takvi. Pozvani smo biti kreatori, a ne promatrači.
Ulazimo u grob, vidimo i ne vjerujemo. Tvrdimo da vjerujemo, pjevamo halelujah, a živimo kao da je sve ovo što vidimo vječno. Naši Bogovi su samo malo zlatnija telad od nas samih, naša rješenja uvijek uzimaju u obzir da mi nismo ni krivi ni dužni, netko drugi je taj koji će nas spasiti, nekada Bog, nekada netko ili nešto drugo, ali skoro nikada nemamo snage ući u grob, susresti se sa smrću i vidjeti da ona nije konačna, da je Isus taj koji je realno i stvarno uskrsnuo.
U najintimnijim trenutcima svoje sumnje, standardnog pratitelja svakog razumnog čovjeka, otkriti ćemo različita objašnjenja. Mitovi, parapsihologija, bajke ili nešto deseto.
Nada u Uskrs je duboko usađena u čovjeka, ali je vjera u Uskrs slobodna odluka da ono što je u nama posijano zalijevamo kako bi proklijalo i naraslo u stablo koje ne će porušiti ni najjače oluje života i razočaranja.
Uskrs je daleko više od pobjede nad smrću. Uskrs je poziv na svakodnevno promatranje, razmišljanje i duboku spoznaju da smo više od ovoga što sami o sebi znamo djelima našega razuma.
Tu spoznaju ne možemo dobiti čistim promišljanjem, jer promišljanje je samo jedan od elementa naše spoznaje. Čak i naša vjera je nedostatna, ako je ona zasnovana na nesudjelovanju i neodluci.
Uskrs je kombinacija svih elemenata. Bez Uskrsa je naša vjera potpuno bezvezna, beznadna i nepotrebna. Sve vjere i religije, psihologije i filozofije imaju rješenja i naputke kako postati bolji čovjek, kako umrijeti bez straha i kako svojoj okolini biti više od koristi. No niti jedna od njih ne pokušava niti nudi potpuno novi pristup ljudskoj egzistenciji. Puka reinkarancija je vrtnja u krug do navodnog konačnog mira, ali taj mir postaje besmislen, jer bi duša u tom vrtlogu bila nešto drugo od čovjeka. Čovjek je više od duše i više od psihe, više od tijela i više od projekcije, morala ili neke slične kategorije.
Čovjek je slika i prilika Boga, od začeća, kad postaje čovjekom voljom Božjom i sukreacijom roditelja.
Čovjek je u svojoj ograničenosti pozvan ući u grob, susresti se ujutro rano sa smrću. U tom susretu Bog mu daje oči tjelesne i oči duhovne, kako bi vidio smotuljak i imao predispozicije spoznaje što se dogodil, on može bez straha promatrati mjesto smrti i otkriti znakove života.
No, od njih nekoliko samo jedan odmah vidje i povjerova, možda i obrnuto.
Drugi su morali pričekati dolazak Duha, stavljanje prstiju u rane ili nešto deseto. Svatko ima svoj put spoznaje Uskrsa, neki to osjete, neki izracionaliziraju, neki vjeruju drugima, neki se drže tradicije, neki nikada ne povjeruju, jer ne prihvaćaju ono što im se nudi. Oni u svakom znaku vide samo sebe. Oni misle da je pojašnjenje isto što i rješenje.
Uskrs je poziv na sudjelovanje u kreaciji, sudjelovanje u praprasku Božje ljubavi, milosti, slobode…
Uskrs nije samo ovih dana. Svatko od nas traži svoj Uskrs, svoju pobjedu nad smrću, beznađem, depresijom, bezizlasnošću ili nečim drugim što nas tišti.
Uskrs nam pokazuje da je pobjeda realna, da je moguća, da smrt nije konačna.
No da bismo spoznali konačnost smrti moramo ju najprije upoznati, najprije se moramo susresti sa svojom nedostatnošću, svojim sumnjama i nedorečenostima, moramo svaki dan spoznavati krajnjost da bismo shvatili beskrajnost.
Uskrs je toliko jaka poruka da bismo lako promijenili svijet kad bismo samo imali i gorušičino zrno vjere da je on realan.
Ući u grob je samo prvi korak, vidjeti smotuljak i vanjske znakove je drugi, a onaj završni je konačno početi vjerovati da je Uskrs ono što našu vjeru čini smislenom u našem svakodnevnom životu.
Isus i nakon Uskrsa dolazi kod učenika i slavi s njima, pije i jede s njima, veseli se i tuguje s njima.
Uskrs nije nikakvo maštovito blago u nekom kuferu, nešto što ne smijemo izvaditi da ne izgubi sjaj. Uskrs je svakodnevna radost životu jer Uskrs je najsvjetliji pokazatelj da je ovaj život predivan.
Ako vjerujemo u Uskrs onda žemo živjeti život, a ne smrt.
Da naš život nema smisla, nebi Bog odabrao baš Uskrs i vratio se u njega.
Tekst: Vinko Vukadin