NAŠI PRECI DALMATI I DELMINIJ NA LIBU

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Piše: Ante Matić – Borčanac

O Dalmatima pisali su rimski i grčki povjesničari i logogorafi: Livije,Tacit, Plinije, Hekatej, Porfirogenet, Polibije…

Grčki logograf Hekatej napisa, da su trista godina prije Isusove smrti na Golgoti i uskrsnuća, živjela na otocima i uz obalu Jadrana ilirska plemena Histri, Liburni, Delmati, Daorsi, Ardijejci i Plereji; podalje od obale i dublje u srce današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije živjeli su Karni, Latobici, Norici, Japodi, Jasi, Kalapijani, Varcijani, Breuci, Mezeji, Ditoni, Desidijati, Austerijati, Dardani, Peonci, Linkesti, Dasareti, Dokleti.

U nekim dijelovima rimskog carstva, a današnje Italije živjeli su Kalabri, Sardi, Lombardi, Umbri, Veneti…, pa su po njima pokrajine dobile imena: Kalabrija, Sardinija, Lombardija, Umbrija, Venecija, naše Istra i Dalmacija, pa planine i rijeke nose ilirska imena: Dunav, Drina, Sava, Bosna, Una, Sana, Neretva, Cetina, Vuka; planine: Dinara, Svilaja, Kamešnica, Vran, Velež, Biokovo, Velebit, Prenj, Raduša, Čvrsnica…

Hrvatska prezimena na oš, aš, as, on, an, ir uglavnom su ilirska: Ilir, Galir, Barbir, Radoš, Beroš, Radas, Ladan, Karan, Baton, Paton, Magaš, Begdaš, Glavaš…

Naši preci Dalmati gradili su stražarnice, ili bolje rečeno signalnice na uzvisinama, na brdima i na brdašcima, pa imate gradinu na Libu i malu gradinu na brežuljko između Rašćana i Mandina Sela. Gotovo na svakoj uzvisni, brdu ili brdašcu gdje su živjeli, naši preci Dalmati imali su svoje stražarnice, signalnice, preko kojih su javljali kad idu neprijatelji na njih. Nešto slično radili su Indijanci u Americi, ali na drukčiji način. Indijanci su palili vatre na brdima i dimom javljali plemenima o neprijateljima koji idu na njih eda bi se mogli pripremit za odbranu. Tako su naši preci Dalmati na uzvisinama i brdima gradili kamena zdanja, koje smo mi nazvali Gradine, koje su bile stameni svjedoci njihova postojanja u vremenu i prostoru. Na brežuljcima kao što je onaj koji je između Rašćana i Mandina Sela bila je signalnica, a na brdu Libu bio je njihov grad, prijestolinica plemena Dalmata – Dalminij.

Ondanji Vlasi, koji su vremenom postali Srbi, na brežuljcima su podizali svoje kapelice e da bi tako dokazali da je taj kraj njihov. Oni su bili i ostali skloni ići u tuđe. Tako je nastala i ona kapelica na brežuljku i nadomak Rašćana i Mandina Sela.

 

Oni su uspjeli zaći u hrvatski korpus isto onako kako brdo Lib zadire u Duvanjsko polje poput pluga u ledinu. Samo brdo Lib ulazi u Duvanjsko polje,a sva ostala brda su uokolo polja, obgrljuju ga i zatvaraju i prave od njega dolinu omeđenu planinama. Samo Lib i na njemu ilirska Gradina zadiru u polje. Da su Dalmati mogli živjeti na Libu i Vrlokuka dokaz je bunar ispod Liba i vrelo Klisac, koje je u Preduli i udaljeno je od ilirskog grada Delminija kilometar. Dakle, naši preci Dalmati imali su vodu gore na brdima gdje su živjeli,a silazili su u polje, obrađivali ga i od njega i blaga  živjeli. Bili su ratoborni i ovčari. Njihova stada ovaca napasala su se dolje na polju i na brdima. Nisu imali pismo, pa su se lako utapali u one koji su došli na njihovo.Tako su ih Rimljani romanizirali,a mi Hrvati kroatizirali. Dva su velika Dalmata ostali u povijesti značajni i bemsrtni, a toje imperator Diklecijan i sveti Jeronim, crkveni naučitelj, poliglota i prevoditelj Biblije sa grčkog i aramejskog na latinski.

Po svoj prilici rođen je u Stridonu, današnji Stržalj, Teutin grad na izvoru Šujice. Sklon sam povjerovati da su stećci, njihovi nadgrobni spomenici.