Piše: Ante Šarac
Život u školi
Školska zgrada bila je katnica, dolje učionica, gore učiteljski stan. Ulazili smo sa zapadne strane u hodnik, a desno u učionicu, čiji su prozori gledali prema putu ispod sela; često smo pogledavali kroz prozor da vidimo – tko prolazi putem. Dječji stolovi bili su okrenuti prema zapadu, tako da smo gledali prema učiteljici koja je sjedila nasuprot nama za svojim stolom. Iznad njezina stola na zidu visjela je slika Đure Pucara, Tita i Aleksandra Rankovića. Malo naniže, lijevo, visjela je karta Jugoslavije s državama s kojima graniči. Lijevo od učitelja kočila se velika “tabla” (ploča) s obveznom kredom za pisanje i spužvom za brisanje. Do nje računaljka sa šipkama na kojima je nanizano, ako me sjećanje ne vara, stotinu drvenih kuglica u deset redova. Na njima smo lakše savladavali računske operacije: zbrajanja i oduzimanja. Iza ulaza, lijevo smjestila se peć na drva, koja nam je valjala za hladnih dana i oko koje smo se tada stalno tiskali da se ugrijemo i osušimo odjeću. Ispod prozora škole bila je šira zaravan, gdje smo se najčešće igrali. Ona prelazi u povrtnjak, a zatim u pojas ledine, koja se spušta do zidića, tik do puta.
Sa zapadne strane škole nalazi se drvarnica a južno do nje, uvijek zaključana prostorija, navodno, bivša učiteljska štala. Istočno od školske zgrade prema zadruzi bio je proctor zasađen mladim voćkama.
Sa sobom, kao i svi ostali, u šarenoj torbici donio sam tablicu, koja je s jedne strane imala vodoravne crte za pisanje, a s druge vodoravne i okomite koje su stvarale kvadratiće za računanje.
Na tablici se pisalo pisaljkom I brisalo prirodnom rupičastom spužvicom, tako da nije bilo bojazni da će se istrošiti kao “teka”. Mislim da nismo prešli na “teke” barem prvo polugodište, a možda tek na početku drugoga razreda.
Zazvonilo je, brzo ulazimo u učionicu. Čekamo u žamoru da počne prvi školski dan, kadli ulazi omanja crnka, mlada učiteljica, zove se Marija Vujanović. Čini mi se da je pozdravila sa “Zdravo djeco”, a mi odgovorili u jedan glas: “Zdravo!” Rasporedila je nas – prvaše u prednje klupe, a trećaše iza nas. Takav će raspored biti uobičajen svih godina: mlađi razred sprijeda, a stariji iza. Bila nas je tako puna učionica. Pitala nas je kako se svatko pojedinačno zove, to zapisala, a potom nešto zborila o važnosti školovanja, marljivosti i dobrom “vladanju” i prvi dan škole bio je završen, uz “učenje” pozdrava na kraju posljednjega školskog “časa”. Taj se pozdrav prakticirao za sve vrijeme trajanja osnovnog školovanja.
Naime, ispred klupa stao bi neki zaslužan đak, obično polaznik trećega ili četvrtog razreda, i, stavljajući šaku na desnu sljepoočicu, pozdravio: ” Za domovinu s Titom”, a mi bismo gromko odgovorili:”Naprijed”
Sutradan – učiteljica po velikoj “tabli” crta kose crte, lijevo i desno, a mi po svojim tablicama isto to vježbamo.
Opet dobivamo domaću zadaću da kuće po cijeloj tablici napišemo kose crte na jednu stranu, drugi dan na drugu; učiteljica to uvijek pregledava i usmeno ocjenjuje rad. Prelazimo i na prva slova : A, B pa C i tako redom. Obično vježbamo pojedina slova po imenima ljudi. Učimo i račun: dva više dva, pet manje tri itd. Osim tih predmeta, učimo i pjevanje, ručni rad i nešto prtljamo s “fiskulturom”. Slušamo kako starije ispituje “istoriju”, prirodopis, zemljopis. Prošlo je mjesec-dva, prema nama prvašima još uvijek je učiteljica Marija strpljiva, ali prema pojedincima iz trećega razreda “vježba strogoću” – udarajući ih, povremeno, po dlanovima šibom. Ako izmaknu ruku, dobiju dvostruko! Pomislimo: to i nas čeka…
U školi nam podvornica Božica dijeli nekakvo riblje ulje; nisam siguran jesmo li nosili po koju bočicu kući ili smo ga u školi konzumirali, ali i sada se sjećam toga čudnoga i neugodnog okusa. Morali smo popiti jer je, vele, zdravo.
Također se sjećam da smo ponekad u školi dobivali nekakav, vjerojatno iz inozemstva darovan, margarin koji smo jeli s kruhom. U odnosu na riblje ulje to je bilo puno bolje. Kasnije ćemo u Kongori, u petom produžnom razredu, dobivati nekakav žuti sir, koji je bio veoma ukusan.
Još, evo, malo i završit će prvo polugodište. Nakon posljednjeg dana i spomenutog pozdrava otišli smo na polugodišnji raspust. Uvijek je to bilo na dan prije ili poslije 15. siječnja, ovisno o tome u koji dan pada taj datum. Iako sam se već bio privikao na školu, vrlo sam se veselio zimskim praznicima, koje smo proveli u igri svih 15 dana.
Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.