O kućnoj molitvi
„Kad sam živio kod očeve kuće u Drinovcima“, piše fra Anđeo Nuić, bio je ovaj običaj: Ujutro svijet bi ustajao u ranu zoru. Čim bi netko ustao, odmah se prekrižio i pozdravljao Gospu (Anđeo Gospodnji). Kad bi svi ukućani ustali, onda bi jedna osoba predmolila Anđeo Gospodnji, Gospine litanije i nekoliko preporuka s Oče naš, Zdravo Marijo, zatim djelo vjere ufanja i ljubavi. Uvečer, prije same večere, molilo se isto. Nakon večere stariji su proučavali djecu moljenju napamet prema Bukvaru.
Odlazak k misi
U nedjelju ukućani su, koliko ih je više moglo, odlazili k misi. Onaj tko je ostao kod kuće morao je izgovoriti najmanje po 3-4 krunice. Nedjeljom nitko bez velike muke nije radio. U ona vremena svatko je imao krunicu. Kad bi se išlo k misi ili na neki drugi put, molila bi se krunica.
Za vrijeme sv. mise vjernici su s najvećom pobožnošću i to sve klečeći slušali propovijed, pa makar sve skupa trajalo i po dva sata. Tim vjernicima nije smetalo što su možda klečali na kamenu ili na vlažnoj zemlji.
O postu
Posebni izraz kršćanske pobožnosti u stara vremena bio je post. Postovi su se obsluživali s najvećom strogosti, tako da je i u bolesti bilo teško nagovoriti bolesnika da se omrsi. Ženskadija je postila sve petke i subote preko cijele godine. U te dane nisu jeli ni bijeloga smoka.
O ispovijedi
Vjernici bi se obično ispovijedali po dva puta na godinu. U Korizmi i u jesen župnik bi, kako nije bilo crkava ni kapela, prema potrebi, noćevao po mahalama po jednu ili dvije noći.
O psovci
Velika psovka nije se čula. U pograničnim selima Dalmacije čulo se više psovke. „U mome djetinjstvu nikada od kršćanina nisam čuo da psuju krst i molitvu“. Sasvim rijetko se čulo da se ponetko zakleo Bogom, krstom, vjerom. Najprije se to čulo po pojedinim selima. Tada je čitavo selo upiralo prstom u onoga koji se tako zaklinjao. U Mostaru, kao i u ostalim gradovima, čulo se i krupnijih psovki, ali do okupacije (god. 1878.) nikada se nije čulo, pa ni od najgoreg kršćanina, rišćanina, muslimana ili od koga drugoga da opsuje Boga, Majku Božju, Isusa, Anđela, Stvoritelja, nebo itd.
Ove psovke donijeli su sa sobom Austrijanci, tako da se u gradu ove psovke čuju i od naših katolika. Te psovke još se ne čuju po selima, a može Bog dati da se ova kuga ne raširi i po selima.
Suležništva prije nije bilo, ili ako je bila sama prigoda od toga Crkva je odmah nastojala njih rastaviti ili vjenčati. Poslije okupacije stranci su to raširili, tako da ne znaš tko je s kim zakonito vjenčan ili nevjenčan.
Iz Svaštenjaka fra Anđela Nuića (zapisi od 1875. godine),
priredio A. Nikić
(Naša ognjišta, siječanj-veljača 1974., str 15)