Jedni odlaze, drugima se kida duša. Pregačom, žuljnom rukom ili rupcem zaustavljaju suze. Stišću srce.
Svoj život i svoju stvaralačku snagu dajemo drugome, a naša su ognjišta pusta: Starci i starice, zidovi koji se ruše.
Koraci nam se gube svijetom…
I suze teku u smjeru domovine…
Tko zna kojim i na kolikim rijekama babilonskim pjevamo tužaljke za zavičajem. I gangu, zavičajnu tužaljku. Kako vesele pjesme pjevati u zemlji tuđinskoj?“
Mijo Tokić