Početkom sedamdesetih godina negdje u Njemačkoj, lako moguće u gradu Karlsruheu, najstariji Jakičin sin Jozo bio se je nešto pokunjio i šetao gradom razmišljajući kad će konačno krenuti za Mandino Selo u novom vozilu, kad je odjednom zastao kao ukopan zaboravivši na trenutak i selo, i auto, i ćaću, i mater, i sve njemačke marke i bauštele. Ukazala mu se je lijepa Ercegovka Ljilja, cura iz međugorskog zaseoka Bijakovića, koje je desetak godina kasnije postalo najveće hrvatsko marijansko svetište.
Dvoje mladih i zaljubljenih nisu dugo otezali s vjenčanjem, uskoro je Jozo svoju Ljilju doveo u ćaćinu kuću u selo, a nekoliko godina kasnije se je njihova obitelj proširila za kći Anitu, udanu u Mrkodol, sina Antu koji je svoju sreću našao u Stipanjićima i najmlađu Kristinu koja sa svojom obitelji živi u duvanjskom selu Kolu.
Jozo i Ljilja – svi mi u selu zovemo je Ercegovka – svoj radni vijek proveli su u Njemačkoj, a paralelno uz pečalbarski rad sagradili su obiteljsku kuću u selu, u naselju nastalom pored ceste prema Tomislavgradu.
Ponekada, dakle jako često, vrte mi se po glavi slike iz sela, razni ljudi, kuće, djeca, mlade, cure i sve druge ljepote koje nam je Bog darovao da se radujemo, a kad u mislima odlutam do Jozine i Ercegovkine kuće uvijek dođu dvije asocijacije – Ercegovkin vedri glas i smijeh i lijepo uređeno dvorište.
Valja naime napomenuti da danas skoro svi Mandoseljani, bolje rečeno naše „neviste“, jako drže do uredne okućnice, pokošene trave i šarenog cvijeća, no nije oduvijek bilo tako. Ako se ne varam onda je Ercegovka bila jedna od prvih žena u selu koja je uvela „modu“ cvijeća na balkonu, u vrtu i na prozorima. I dan-danas Ljljino carstvo u kući i oko nje skladno je i šareno, veselo poput njenoga ercegovačkog naglaska.
Osim Ljilje (ako mi Ivica Antin nije slagao) u selu imamo još samo jednu originalnu Ercegovku, Katićevu Ivanku rodom iz Lipna, isto tako vrijednu i urednu, pa duvanjskim momcima koji otežu sa ženidbom možemo na osnovu pozitivnog iskustva samo preporučiti da se poput Joze Jakičina malo opuste i zapute u toplije krajeve – neće se prevariti.
Na priloženoj slici prikazana je lijepa baka Ljilja sa svojim unukom Mariom, a svi koji je poznaju će i na fotografiji čuti njen smijeh i prepoznati radost da je sve bilo „kako Bog zapovida“.
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Ivica Šarac