Moja njiva

Moja je njiva sjetna kroz proljeća.

Odem na nju kad i svi drugi na svoje odu njive.

Prevrnem zemlju u nekoliko brazda, i stanem.

Odustanem i natrag u nemire vratim se.

 

Vazda potegnem tanku izliku: tvrda je, pretvrda,

a ruke nejake. Kad ču riječi prijatelj mlad,

ode na moju njivu da nastavi gdje stadoh

i uzore ju dokraja, mjesto mene.

 

No ubrzo vrati se, kazavši:

njiva je neobična, tvrda ko stijena.

Ništa nije učinio, sve je pokušao,

ali uzalud, otima se zemlja pluženju.

 

Nakon toliko proljeća, laknu mi,

krivnja polako napušta me,

i ja se zaputih, prvi put opušteno,

na svoju njivu, a ona me ljupko gleda,

 

kao da kaže: tvoja sam, tebi dodijeljena,

i čim oćutim noge tuđe, skrijem se u kamen.

U trenu spoznah: svatko je od nas dobio njivu

da je ore, muči se, i nauči da na njoj samo on radi.

 

 

Na meni je da, u znoju, orem i kopam, sijem i sadim.

Ako nikne, nikne. Kad dozri, dozri. Što bude, bit će.

U mojim rukama nije vrijeme. Ni nevrijeme.

Darovatelju, molim Te, blagoslovi moj trud. I trud braće moje.

 

Ante Šarac