MILUTIN MAYER: S puta na Duvanjsko polje (3. dio)

objavljeno u: SAČUVANO OD ZABORAVA | 0

Kroz Duvanjsko polje protječe rijeka Šuica ili Šujica, koja dolazi sa sjevera kao nastavak ponornice MiIače sa Kupreškoga polja. U sredini samoga polja opisuje Šuica luk prema zapadu, te kod sela Kovači ponire u bezdan. Kao ponornica teče ispod zemlje nekih pet kilometara, tek kod sela Vrelo opet izlazi na površinu pod imenom Ričina, Protječe tako zvano Buško blato, te opet ponovno ponire kod sela Ljeskovače. Kad je godina sušna, onda Šuica presuši ili opet ostavlja za sobom glib i manje kaljuže, dok njezini pritoci kao potok Drina sasvim presuše, Od jeseni do proljeća niži dijelovi Duvanjskog polja naročito oni u sredini samoga polja močvarni su, pa nijesu zgodni za kulturu, već su pretvoreni u livade i pašnjake. Oranice se nalaze više prema kraju samoga polja, odnosno naokolo ispod sela, te se poput velikoga vijenca poredale oko Duvanjskoga polja.Upravo radi močvarnosti od jeseni do kasnog proljeća nije srednji dio Duvanjskoga polja nikako napučen. 

Ako ima oborina – kao što je bilo godine 1924., – onda oranice dobro rađaju. Zato se i Duvno zove »zlatno guvno«, a u narodu je sačuvana uspomena, da je Duvno žitnica bližnje Dalmacije. Na Duvanjskom polju rode sve vrste žitarica a najviše se sije ječam i pšenica. Duvanjski i livanjski ječam je posebne i najbolje kvalitete i ni najmanje ne zaostaje za pšenicom slabije vrsti.  

Poprečno rodi na Duvanjskom polju oko osamdeset tisuća metričkih centi žita, stotinu dvadeset tisuća centi sijena te trideset tisuća centi krumpira. Sijeno i žito izvozi se u obližnju Dalmaciju i Hercegovinu. Budući da je Duvanjsko polje visoravan, to je zimi ondje dosta hladno. Osobito je na glasu duvanjska bura, koju u Hercegovini i Dalmaciji zovu »duvanjka«. Žitelja ima preko trinaest tisuća i to rimokatolika deset tisuća, muslimana dvije, a pravoslavnih oko tisuću, koji stanuju u trideset sela naokolo polja i u gradiću Duvnu. 

U prethistorijsko doba bilo je ovdje dosta naselja, a žitelji su stanovali u sojenicama. Još i danas se nailaze na Duvanjskom polju tragovi i ostanci iz prethistorijskoga doba. Iskopani predmeti iz toga doba čuvaju se u sarajevskom muzeju. A kao što posvuda u Bosni tako ćete i ovdje naći starih stećaka. Znamenit je onaj golemi stećak na Eminovačkom polju kod Duvna, koji je visok metar i po a dugačak dva metra. Urešen je skulpturama: dvoje mladih sjede u hladu drveta, gdje ih je zatekao onaj treći, što jaši na konju. Taj motiv iskitila je fantazija narodna, te priča, da su u davno vrijeme u onom kraju stanovala dva orijaša, neprijatelja. Jednomu je sestra zavoljela suparnika, a kada je brat opazio, da mu sestra sa zakletim neprijateljem ašikuje, pozva ga na mejdan. Oba se gorostasa pobiše, a brat poginu. Na istom mjestu ukopaše junaka, a sestra mu ponijela na glavi onaj kamen na grob, jadikujući i kudjelju  predući, 

Ta pričanja zanimljiv su dokaz, kako narod o postanju svojih najznamenitijih spomenika, koji su mu svuda pred očima, nije upamtio stalne tradicije, već o njima samo umije da priča i nagađa. 

U proljeće, kad počne kopniti snijeg, nabuja rijeka Šuica sa svojim pritocima tako silno, da se zjalo nad ponorom začepi od leda i onda se voda digne i do šesnaest metara visine. Tragovi vodene visine lijepo se vide na sivom raspucalom kršu. Upravo nad rubom ponora stoji maleni mlin, u kojemu živi starac mlinar i čeka svoje mušterije da mu dođu na meljavu. Originalan je to starčić. Pri prvom mi se susretaju gorko potužio, da se danas – u slobodi – ne da živjeti, jer da od svoga jadnog mlina, za koji bi se prije moglo reći, da je nešto poveća pasja kućica, nego mlin, plaća godišnjeg poreza oko šest tisuća kruna! 

Kad sam to čuo, bilo mi žao starca. Taj se bijednik muči samo za porez i druge daće. 

Nekako nasred Duvanjskoga polja nalazi se velika livada, koju narod zove »Jabuka«. Seljaci iz Kola, seoca od nekih dvadeset kuća, koje je od samoga gradića Duvna udaljeno tek kilometar i po, rekoše mi, da su im njihovi stari pripovijedali, da je upravo na toj livadi okrunjen Tomislav za prvoga hrvatskog kralja. Ne znam, kako su upravo današnju livadu Jabuku uzeli za krunidbeno mjesto. Možda samo zato, što se ta livada nalazi usred Duvanjskoga polja. 

Ovo narodno pričanje i vjerovanje nema zapravo nikakova temelja. Krunidbeni čin mogao se dogoditi u onoj dolini, što se između Mandina Sela i Kongore odvaja prama selu Lipi, Ova je dolinica kao stvorena za to. A svjedoče to i imena sela, u toj dolini Duvanjskoga polja. Narod tvrdi, da ime selu Kongora dolazi od riječi »kongres«, što znači zbor, skupština, sabor. I u narodu se priča, da je u davno doba neki hrvatski kralj držao tu veliki kongres ili zbor. Ako je zaista tako, onda bi ovo moglo imati donekle temelja u onoj historijskoj činjenici, da je Tomislav prigodom svoga krunisanja održao javni veliki zbor na

Duvanjskom polju, na koji se slegao silan narod iz bliza i daleka, da se pokloni svome prvom kralju. 

Na mjestu današnjeg sela Seonice stajala je u staro doba biskupija, gdje je bila lijepa crkva s biskupskim dvorima. Bit će, da je to bila ona krunidbena crkva, u kojoj je poslanik pape Ivana X. predao moćnom Tomislavu znakove kraljevske vlasti i uz pomoć spljetskoga prvostolnika i hrvatskog narodnog biskupa Grgura Dobre iz Nina stavio mu na glavu kraljevsku krunu. 

A za postanak sela Lipa tvrdi narod, da je u doba prvoga hrvatskog kralja stajala na tome mjestu prastara ogromna lipa, pod kojom je dobri i junački kralj Tomislav krojio pravdu svome narodu. Današnja Lipa maleno je seoce s nekih dvije stotine žitelja i oko tridesetak kuća. Nad selom se vide ostanci starinskoq grada, a pod njim podrtine starog samostana uz rijeku Opatčicu, koja Je jamačno dobila ime od negdašnje opatije. 

Povijest  Duvanjskoga polja i njegove okoline vrlo je stara. Najstariji poznati stanovnici Duvaniskoga polja bili su ratoborni Iliri i to pleme Dalmata, koje je obitavalo od Krke do Neretve u današnjoj Hercegovini s glavnim gradom Delmene ili Dalmene, što u staro ilirskom jeziku znači  „Ovčiji pašnjak“.

Kada su Rimljani godine 167. prije Krista svladali kralja Gencija u državi Ardieja, koja se protezala  između Neretve i Vojuše, zdruziše se sva ilirska plemena od Neretve do Krke da se lakše obrane od Rimljana. Kao glavni grad ove federativne  države bio je Delmene na današnjem Duvanjskom polju.

Godine 156. prije Krista, poslaše Rimljani konzula Marcija Figula da pokori najratobornije pleme Dalmate, ali je slabo uspio. Navaliv ponovno na grad Delmene i ne mogav ga osvojiti, namoči drvene šipke u smolu i sumpor te obavivši ih kučinom baci u grad, koji zapali ali ga ipak ne osvoji. Tek njegovu nasljedniku konzulu Corneliju Scipionu Nasici uspije  osvojiti tvrdi i teško pristupačni grad, koji strahovito opustoši, a, građane njegove odvede kao roblje u Rim, gdje proslavi triumf.

Na kojem je mjestu Duvanjskoga polja stajao nekoć stari ilirski Dalminij ili Dalmene, ne može se danas stalno i sigurno označiti.Da je taj grad bio na Duvaniskom polju, a ne kod nekadašnjega Tiluria (današnjega Trilja na Cetini u Dalmaciji), kako to tvrdi Mommsen, o tom nema sumnje. Ptolomeus Claudius stavlja Delminium osamdeset i devet rimskih milja Saloni na istok, a sedamdeset milja Naroni na sjever. I upravo ove rimske milje svjedoče, da se Delminij nalazio na Duvanjskom polju, jerbo osamdeset devet rimskih milja na istok Saloni, otprilike je stotinu dvadeset kilometara do na Duvanjsko polje, a sedamdeset rimskih milja na sjever od Narone je također dvadeset i osam kilometara do na Duvanjsko polje. Po svemu izričnom opisu Ptolomeusa Claudiusa nalazio se Delminium upravo na današnjem Duvanjskom polju.

Naokolo Duvanjskog polja ima sila prethistorijskih kao i rimskih građevina, pa je među njima danas vrlo teško označiti, koja je zapravo ilirski Delminium. No uočiv opise starih grčkih i rimskih povjesničara, koji ga opisuju kao grad, koji je teško pristupačan i teško osvojiv, mogla bi se jedino borčanska gradina na Hlibu (Ubu) donekle označiti kao stari Delminium, Ova planina Lib utisnula se kao klin u Duvanjsko polje i svršava se oštrim i strmim grebenom. Krajevi Liba sasvim su strmi i teškim naporom može se uspeti na zaravanak, a odavle još teže na Orlokuk, Grebeni i hridine Orlokuka s tri strane sasvim su nepristupačni, i ovi grebeni i hridine sa oštrim i strmim gudurama izvrsno brane pristup gradini na Libu i Orlokuku. Sa zaravanka Liba vidi se sve Duvanjsko polje neviđen ne bi se mogao nitko preko gorskih  kosa ili planina približiti gradu. Osim toga nalaze se na sjevernoj strani Liba dva dobra izvora Klisac i Kosovac, koji daju obilje vode gradu. Do stare gradine sa jugozapada vijuga se uska serpentinasta terasa. To je cesta, koja se iz starih vremena mjestimice dobro sačuvala.

Po gradinama i kulama naokolo Duvanjskoga polja vidi se, da su današnja sela nastala, kad su stari Iliri kao stočarski narod ostavili gorske kose i zaravanke, te se spustili u polje, gdje su ispod gradina i utvrda podigli nova naselja.

(nastavlja se)

Izvor: Milutin Mayer: S puta na Duvanjsko polje, Zagreb, 2009. (pretisak)