Ovdje među planinama, ovdje pod zvijezdama, ovdje blizu zvijezda, u tišini, otrgnuto od svijeta, kao svoj svijet i svijet za sebe, ali i kao dio svijeta i raskrižje svjetova, vjekuje i živi svoja burna stoljeća i dijeli sve nemire sa svijetom i sve nemire svijeta.
Polje planinama zatvoreno, u stvari, pružilo se pogledu u nedogled, daje dojam prostranstva i širine.
Sve ovdje žudi u visine. Vran i Čvrsnica dotiču nebo. I ljudi. Sve stremi u visinu. Svatko bi da nadmaši sebe. Možda se ljudi ugledaju u ove nebotične planine. Možda su im uzori, ideali, previsoki. Kom su uzori Mijat i Tomislav, mora gledati uvis, u daljinu.
Mijo Tokić