Pitanjem u naslovu dotičemo problem grkokatoličke crkvene terminologije u suvremenome hrvatskome standardnom jeziku. Najprije treba napomenuti da se ta terminologija dijelom podudara s latinokatoličkom crkvenom terminologijom, a dijelom se od nje razlikuje. K tomu ona nije istovjetna u svim dijelovima s pravoslavnom terminologijom u hrvatskome jeziku, a pogotovo ne s onom u srpskome. Katkad te distinkcije zaborave i profesori istočnoga bogoslovlja na katoličkim učilištima u Hrvatskoj, pa idu neprimjerenoj „latinizaciji“ grkokatoličkoga crkvenog nazivlja. „Hoćahu me udat u latine“, rekao bi onaj vladika cetinjski, crnogorski, pravoslavni!
Stoga ćemo ovdje potanje razmotriti terminološke nijanse i razlike, natuknute u tome uvodnom dijelu. Najprije valja reći da je u Križevačkoj eparhiji (a ne u Križevačkoj biskupiji) liturgijski jezik crkvenoslavenski, a nakon Drugoga vatikanskog koncila i hrvatski. Ondje je u službenoj upotrebi liturgija svetoga Ivana Zlatoustoga, bizantskoga crkvenog oca iz IV. stoljeća. Pritom se razlikuje osnovni kršćanski naziv za trojstvenoga Boga. Dok on u hrvatskoj latinskoj terminologiji glasi Presveto Trojstvo, u grkokatoličkoj terminologiji on glasi Sveta Trojica (sjetimo se poznate slike pravoslavnog slikara Rubljeva). Trodijelnoj razdiobi svećeničke službe u latinskoj crkvi: đakon, prezbiter, biskup, u hrvatskih grkokatolika odgovara trijada: đakon, prezbiter, vladika (episkop ili eparh). Latinskocrkvenome nazivu biskupija u hrvatskih grkokatolika odgovara naziv eparhija.
Kad se iz toga općenita područja prijeđe na konkretniju terminološku razinu, razlike postaju vidljivije. Dok je u latinskoj Katoličkoj crkvi redovništvo kroz povijest mijenjalo oblike, od benediktinskoga monaškog tipa, preko prosjačkih redova u XIII. st.(dominikanci i franjevci), do novovjekovnih kongregacija (isusovci, salezijanci, i brojne muške i ženske družbe u XIX. i XX. stoljeću), u grkokatolika postoji samo monaški tip redovništva, što ga je u IV. stoljeću utemeljio sv. Bazilije Veliki (bazilijanci i bazilijanke). Kad se uđe u bogoštovni, liturgijski prostor(hram), razlike postaju još konkretnije (ikona, ikonostas, rajske dveri, putir …).
Gledajući ove, 2017. godine grkokatoličku liturgiju na televiziji, slušam s posebnom pažnjom oporu i sadržaju propovijed vladike križevačkoga N.K. Ima nas, kaže on, samo 13.000, a raspršeni smo u tri države (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina). S opravdanom tugom i ogorčenjem govori o neobaviještenosti latina u Hrvatskoj o toj istočnokatoličkoj zajednici. Dugo sam razmišljao o toj besjedi i pokušao dokučiti i ono što vladika nije izravno rekao. Prije Drugoga vatikanskog koncila ta je zajednica smatrana mostom kojim bi se slavenski pravoslavci „priveli jedinstvu sa Svetom stolicom“. No kako je na tom koncilu napušteno načelo „unijačenja“, a prihvaćeno načelo „ekumenskog dijaloga“, ta se zajednica našla kao neki povijesni anakronizam, višak, slijepo crijevo koje više smeta nego što koristi crkvenom organizmu. Međutim, kad se ta zajednica pogleda i s kulturološkoga, nacionalnog a ne samo s vjerskog gledišta, ona zaslužuje duboko poštovanje. U XIX. i XX. stoljeću dala je prepoznatljiv prinos hrvatskoj kulturi. Sjetimo se povjesničara Tadije Smičiklasa, pjesnika Jovana Hranilovića te novinara i publicista Živka Kustića! Sada je u europskim zemljama sedam grkokatoličkih crkava, stoga im odajmo nužno poštovanje i respekt, i njihovoj povijesnoj ulozi i njihovu crkvenom identitetu.
Iz (još) neobjavljene knjige „Jezične nedoumice i stranputice“ pok. Marka Kovačevića
odabrao Ante Šarac