U nedjelju, 13. rujna smo istraživali kanal iznad Zelenog jezera u trećoj Izvor špilji Ričine. Tim su sačinjavali: Josip Marković, Jozo Galir i ja, Miro Šumanović, a imali smo potporu od Božane Crnković, ultramaratonca Mate Ćurića i Joze Zrne, koji je se pobrinuo za dobar kruh. Najprije je došla novinska ekipa da nas snimi za BHT1, Frano Mioč i Jako Deronja-Kuba.
Da bi smo došli do početka blatnjavog kanala trebali smo preveslati Zeleno jezero u gumenom čamcu i uz vertikalu od oko 4 m popeti se pomoću užeta i speleoloških sprava. Najprije smo provozali Božanu i Zrnu po Zelenom jezeru da vide ljepotu stijena oko jezera.
Kanal je otkrio Josip Marković kad je na kampu, krajem kolovoza istraživao litice oko Zelenog jezera. Uspio se popeti na ruke uz liticu i postaviti uže, osigurati siguran prolaz do početka kanala i ispuzati po blatu oko 70 m do suženja u dimnjaku kanala, gdje je puhao vjetar oko 3 m/s što upućuje na to da je velika mogućnost da kanal ide dalje u velike podzemne dvorane. Tada sam i ja došao da vidim suženje i procijenili smo da se može proširiti uz pomoć električne bušilice na baterije i štemanjem čekićem i špicom. Dan poslije, na kampu sam zajedno sa Emirem Balićem iz ATOMA iz Zavidovića već proširivao dimnjak u kanalu. Oko sat i pol smo tako naizmjenice bušili i štemali ispupčenja u uskom prostoru gdje ne možeš pošteno ni zamahnuti čekićem ili bušilicom doći do ispupčenja koja treba smanjiti. I pored građevinskih naočala koje smo imali, padala nam je u oči prašina, a kroz rupice protiv zamagljivanja i kamenčići, pa su se naočale zablatile. Da bi smo mogli proširivati dimnjak morali smo jedan drugome davati oslonac podmećući ramena pod noge, puzajući smo se pošteno smočili i zablatili, a nalazili smo se na jakom propuhu. Kad smo mislili da smo dovoljno proširili da se možemo provući kroz prolaz, Emir je skinuo sa sebe speleološki pojas i sprave i pokušao proći, ali brzo je odustao. Zaključili smo da ne možemo više proširivati, jer smo se pothladili i iscrpili, pa smo se morali vratiti nazad. Prilikom puzanja po blatu nazad, nailazili smo na mnogo kišnih glista.
U nedjelju kad smo došli do suženja u dimljaku opet smo, kao i prije, radili bušilicom, čekićem i špicom te mukotrpno proširivali prolaz, koristeći i tehniku bušenja i štemanja zatvorenih očiju da ne bi upala prašina i kamenčići u oči. Nakon sat vremena uspio sam se nekako, uz Josipovu pomoć, provući leđno 2-3 m kroz proširenje u dimnjaku i doći do vrha, gdje sam mogao sjesti i vidjeti da se kanal račva na dva prolaza, lijevi i desni. Nakon puzanja 2 m po lijevom kanalu zaključio sam da ne mogu proći tim kanalom, a ne bi ga mogao ni proširiti. Ni u desni kanal, zbog uskoće nisam se mogao provući i morao sam opet štemati, ali sad je bio malo širi prostor za rad i mogao sam tući čekićem i špicom svom snagom, iako su stijene bile tvrđe. Nakon polusatnog proširivanja i lupanja po kamenoj ploči namjeravao sam odustati, ali znatiželja me je vukla da vidim šta se nalazi iza. Malo su me požurivali Jozo i Josip koji su bili u lošijoj situaciji, jer im je bilo hladno i bili su mokri i blatnjavi, a ja sam se lupajući u stijene zagrijao. Kad sam se uspio uvući u kanal, nakon 3-4 m puzanja ušao sam u veliku i lijepu zasiganu dvoranu, promjera oko 20 m i visine oko 15 m i o otkriću ushićeno obavijestio momke. Vidio sam da na zidu u visini 5-7 m, gdje su se nalazili sigasti saljevi, ima neka rupa koja bi mogla biti prolaz u kanal koji vodi dalje, ali trebalo se uspeti uza zasigani zid alpinističkim tehnikama. Vidio sam i drugi kanal, visine pola metra i širine 2-3 m, ali njime sam ispuzao samo 4-5 m. Zaključio sam da moramo ponovo doći i nastaviti istraživanje. Prilikom povratka kroz suženje u dimnjaku sam proširivao kanal da bi lakše mogli proći budući istraživači, a i da se ne zaglavim u suženju prilikom povratka. Promrzli Jozo i Josip jedva su dočekali da ja dođem do njih da ispužemo po blatu nazad do izlaza iz kanala. Jozu, koji je ljubitelj selfija, zamolio sam u šali da nas uslika u najblatnjavijem dijelu kanala onako promrzle, umorne, blatnjave i mokre, ali je on mrzovoljno odbio slikanje. Josip je nadodao da bi nas se i svinje poplašile kad bi nas vidjela onako blatnjave. Na kraju smo morali iznijeti iz Zelenog jezera i teški gumeni čamac i odnijeti ga po blatnjavim, vlažnim i kliskim stijenama do auta.Već je padao mrak kad smo se uputili na zasluženo piće u kafić Patrija kod Zrne.
Tekst i foto: Miro Šumanović