Građevinsko poduzeće Vran iz Tomislavgrada, tadašnjeg Duvna, bilo je sedamdesetih godina jedan od većih poslodavaca u našoj općini, pa je tamo i nekoliko Mandoseljana zarađivalo svoj kruh. Moj pokojni ćaća je dvije godine čuvao stražu na gradilištu iznad stare autobusne stanice, a kad bi mu dodijalo ili kad bi ožednio, ja sam ga smio mijenjati u poslu.
Puno dulje od Ćokana u spomenutoj firmi radio je Jozo Tokić, Krstin najstariji unuk, punih deset godina, a ova slika na bageru nastala je 1974.
Sjedište poduzeća nalazilo se je u jednoj zgradi iznad pijace, a u to doba ili malo kasnije je njime upravljao Pere Džankića iz Lipe, brkati i mladi pravnik. Jozu, u to doba još bez brkova, je oduvijek privlačila tehnika, posebno moćni uređaji poput naslikanoga bagera, a da pokaže svoju figuru i frizuru nije se htio uvlačiti u kabinu nego je zasjeo na nju, promatrajući svijet iz neobične perspektive.
O marki bagera, dimenzijama guma i širini lanaca na zadnjim kotačima neću namjerno ništa napisati da se netko od moje braće ne bi pravio pametan i tražio dlaku u jajetu, ali kako bih potvrdio svoje poznavanje tehnike i odagnao sve sumnje u površnost analize slike navodim, iako se radi o crno-bijelom snimku, da je bager bio žute a Jozina košulja bijele boje.
Građevinsko poduzeće je nakon kraha planske ekonomije i samo propalo, Jozo je nakon toga nekoliko godina radio u policiji, da bi već dugo vremena bio uspješan poduzetnik u Tomislavgradu.