Vozača ima svakojakih, čak se i ja u njih ubrajam iako mi je najdraže putovati na vlastitim nogama ali je danas nemoguće raditi bilo kakav posao, a ne imati prijevozno sredstvo, no postoji velika razlika između vozača i vozača. Isto kao što gurati loptu ne znači biti nogometaš, nije ni svatko tko sjedi za volanom vozač.
Na ovotjednoj arhivskoj slici nastaloj u nečijim svatovima, prikazana su dvojica istinskih umjetnika za mjenjačem – Spržo i Bajić (slika je iz njegove zbirke).
Koliko se sjećam, a sjećam se puno toga, Spržo je bio prvi Mandoseljan koji je nabavio auto, a ako se ne varam to je bio VW-transporter, praktičan za prijevoz putnika i tereta. Kad bi iz grada izbio Spržo djeca i ćukovi bi krenuli za njim kroz selo, prateći ga i udišući ispušne plinove iz auspufa, dok bi pokoja mater vikala:
„Polako Spržo, satrćeš dicu“.
Iako je za ono doba vozi priliično brzo strahovi zabrinutih majki nisu se Bogu hvala realizirali, jer je Spržo svoj auto uvijek imao pod kontrolom. U međuvremenu je taj mandoseljski šofer malo ostario, ne smije i ne može više za volan, ali zato svakoga dana ide pješice od svoje kuće u gradu do Mandina Sela i nazad. Ukupno osamnaest kilometara puta sedam dana pomnoženo s pedesetdva tjedna – pa tko hoće nek računa! Ljetos sam ga nekoliko puta sreo i htio ga povesti, trebao je malo duže da me prepozna, ali nije htio ući u auto, nego je produžio desnim rubom ceste, sjećajući se svega i svačega što ga je gonilo u životu.
Drugi vozač na slici, onaj malo jači, je Bajić. Njegova vozačka karijera započela je u pubertetu kad je Baja nabavio crveni traktor i nastavila se do dana današnjega. Godinama je Bajić radio kao vozač maloga tamića, pa autobusa na relaciji Mandino Selo-Europa, sve dok mu nije dodijalo skupljati kilometre u gumama i leđima. Danas on radi u šumskoj upravi, često se u terencu s kolegama zaputi do Grla, a usput redovito sretnu Spržu koji krajem ceste korača od grada do sela i nazad.
Tekst: Blago Vukadin Ćokanov
Foto: Stipan Majić Bajić