IZ ARHIVE: Dobri vojnik Ile

objavljeno u: IZ ARHIVE | 0

Pokojni Ile Džankušića služio je vojni rok šezdesetih godina u gradu Nišu, gdje je i nastala ova slika. Niš je u to doba bio jedno od mjesta u koje su mnogi Mandoseljani upućivani na vojnu služba, a koja je tada, ako se ne varam, trajala pune dvije godine.

Kako je bilo našem Ili u dalekom, velikom gradu, što ga je mučilo i o čemu je sanjao, može se samo pretpostaviti na osnovu vlastitoga iskustva – brojiš dane, a godine sporo cure. No, da bi mu bilo lakše potrudila se je njegova Marica, koju je kasnije oženio i s njom dobio četvero djece.

Gledajući ovu sliku i sjećajući se Ile, zamišljam kako su izgledala njegova pisma u selo – jedno ćaći i materi, drugo Marici, tada Dominoj, kasnije njegovoj.

Pismo roditeljima:

„Dragi ćaća, draga majko,
ja sam dobro, kako ste vi?
Pozdravite svu rodbinu i susjede.

Ile.”

Pismo Marici Dominoj:

“Draga moja Marice,

dani ovi nikako da prođu, pa da te opet vidim. Još samo deset miseci pa ću na dopust. Kad posadiš kumpire, kad ih okopaš i ogrneš, pa ih strpaš u trap po kojemu nakon toga padne snig, eto mene tebi na silo. Reci svojoj materi da mi drugi put ne kuva deset kava i da ne sidi s nama cilu večer ko zadnji put.


U Nišu je dosadno, vojska je stroga, samo nam jednom nediljno daju da odemo u grad. Prošetam do tvrđave (lipa je i velika, u centru grada), gledam lišnjake koji tamo restu, i sitim se lišnjaka iznad vaše kuće. Ajme, kako su mi prijali!

Uniforma mi lipo stoji, svi to kažu. Kad prošetam gradom uvik mi se čini da odnekud čujem kako neko piva:

Kad ja pođoh na tvrđavu,
na tvrđavu
po brdu.

Sve djevojke Nišlijanke
za mnom glave
okreću.

Čeka mene moja Mara
na Dominu pendžeru.

Draga moja Marice, ako vidiš moga ćaću i mater pokaži im ovu sliku, da vide da sam dobro. I njima sam poslo pismo, ali ne znam šta bi im nabrajo, a slika je samo jedna ispala, pa je tebi šaljem da misliš na mene.

Sutra ću ti opet poslat jedno pismo jer se već dugo čuli nismo.

Tvoj Ile.“

 

Tekst: Blago Vukadin

Foto: Helena Vukadin