Poštovani gosti, draga obitelji pokojnog Dževada Karahasana,
život čovjeka je ispisan u retcima knjige koju Bog ispiše na dan odlaska s ovoga svijeta. A Dževadova knjiga je sastavljena od mnogih stranica i bogata velikim blagom koje će nama ostati kao ostavština iza ovoga velikog Duvnjaka i čovjeka od kojega se danas s ljudskom suzom u očima opraštamo.
No, danas se opraštamo ne samo od Duvnjaka i čovjeka, opraštamo se od vjernika i pisca. Opraštamo se samo nakratko jer kao vjernici svjesni smo da je život i smrt za vjernike neprekidni tok rijeke čijim koritom Svevišnji upravlja i odlučuje u kojem trenutku će smjer toka promijeniti.
Ovih dana je Bog, kojega je Dževad svojim djelima i životom slavio, odlučio promijeniti tijek životne rijeke našega Duvnjaka, pisca, susjeda, intelektualca, filozofa i graditelja mostova. Dževad je bio i ostao autentični Duvnjak, sin Bosne i Hercegovine, graditelj mostova, korijenski vezan uz svoju i našu zemlju na kojoj se rodio i koju je uvijek isticao kao izvorište svojih nadahnuća.
Danas smo okupljeni iz različitih slojeva, različitih vjera i uvjerenja, okupljeni smo odati počast čovjeku, Duvnjaku, sinu Bosne i Hercegovine, velikom piscu i ambasadoru našeg Duvna. Okupljeni smo iskazati svoje poštovanje čovjeku koji je bio više od najprevođenijeg bosanskohercegovačkog pisca, Duvnjaku koji je bio više od pripadnika svojoj vjeri i svojem narodu. Čovjeku koji je svojim životom neumorno tražio poveznice među svjetovima, čovjeku izraslom iz zemlje u kojoj se svjetovi sljubljuju, nekada i trve, ponekada sami sebe uništavaju, ali nikada ne prestaju obostrano se obogaćivati.
Dževada je, kao i mnoge druge Duvnjake, život odveo iz Duvna. Rekli bi naši stari; završio je velike škole i postao viđen čovjek ne samo u Bosni i Hercegovini nego u čitavom svijetu. Tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu i zla koje je težilo izbrisati ne samo živote nego i tragove ljudskoga, morao je svoj spisateljski rad i svoje duboko vjerničko proživljavanje tragedija prenijeti u druga podneblja. Kao jedan od najeminentnijih kroničara austrijskog grada Graza on je i Austriji, Njemačkoj i čitavom svijetu učinio svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu i naš grad Tomislavgrad/Duvno dijelom velike karte europske kulturne baštine.
Svojim stilom pisanja, životnim pristupom važnim temama i izvorištem koje je nalazio u svojoj vjeri, Dževad je bio graditelj mostova, tražitelj puteljaka koji čovjeka, narode i vjere spajaju, a ne razdvajaju.
Upravo taj njegov životni stil, uvjerenje, dobrota i spoznaja da je čovjek više od ograničenja, vjera koja je proizlazila iz pripadnosti islamu i koja je nastajala u Duvnu, je bila prepoznatljiva u svakom retku mnogobrojnih knjiga.
Dževad Karahasan je 2010. godine, u koje vrijeme sam bio općinski načelnik, jednoglasnom odlukom Općinskog vijeća Tomislavgrad, nagrađen počasnim priznanjem Medaljon općine Tomislavgrad. Bio je to mali znak poštovanja prema velikom sinu naše općine, znak da i u ovim teškim, nekada razornim vremenima, postoje ljudi koji ne samo da traže u ljudima zajedničko, nego svojim životom svjedoče da je moguće i isplativo graditi mostove.
Dževad je bio rado viđeni gost na mnogim forumima na kojima se govorilo o suživotu, potražnji za mogućim mostovima koji su u stanju podnijeti svu težinu povijesnog zla, nepravdi i nerazumijevanja. Bio je autentični svjedok svih ljudskih tragedija ovog našeg podneblja, svjedok susreta i borbe, svjedok potonuća i ponovnog rađanja nade.
Poznavao sam Dževada i osobno i bilo mi je uvijek drago s njim proljudikat, što bi mi Duvnjaci rekli. Nismo se uvijek u svim pogledima slagali, ali smo uvijek shvaćali da zajedništvo ne znači istovjetnost pogleda, svjetonazora, vjera ili naroda; zajedništvo znači hrabrost u drugome i drugačijeme tražiti ono što ga čini simpatičnim, humanijim, a tu je Dževad bio pravi majstor, ne samo u svojim tekstovima nego u u svojem životu.
Mnogima će nedostajati njegov pričljivo intelektualni stil ljudikanja, raspredanja o velikim problemima koji se slijeva u rečenice i ostavlja ukus slasti koja čovjeka obuzme kad iskusi da smo svi samo Božja stvorenja koja na kraju krajeva Božjom voljom poteku u nekom novom smjeru prema moru koje za svakoga čovjeka, ako on tomu teži, ima mjesta.
Dževadova ovozemaljska rijeka je konačno utekla u širinu vječnoga života, on kao osoba je nama nestao iz vida, ali ne i iz naših života.
Kao vjernik uvjeren sam da je Dževad prešao onaj most koji spaja sve ljude, most Božje ljubavi i pravde, te da će i u vječnom svijetu imati svoje mjesto.
Poštovana obitelji Karahasan, u ime općine Tomislavgrad i Hercegbosanske županije iskreno iz srca izražavam svoju sućut, neka vam pravedni Bog da snage preboliti bol zbog gubitka na ovome svijetu i neka vam da vjere i radosti zbog dobitka na onome svijetu.
Našem dragom i poštovanom Dževadu neka milostivi Bog, kojemu je vjerovao i kojega je kao vjernik musliman svojim životom slavio, podari vječni pokoj, a gruda na kojoj je rođen i čiju ljepotu je svojim riječima ovjekovječio neka bude laka.
Počivao u miru Božjem.
dr. sc. Ivan Vukadin

