Ne znam je li misao don Ilijina (Drmića), ali od njega sam je prvi put čuo: „Kad je Duvnjak daleko od Duvna – voli ga ko Boga, kad je u Duvnu – mrzi ga ko đavla“. Svaka generalizacija (poopćenje) nosi u sebi opasnost (pa i teške) pogrješke, no nije teško dokazivo da je što su veći odlasci veća i ljubav prema zavičaju. A Duvno je odlazišno mjesto, iz njega se (nekad u valovima, a nekad pojedinačno) odlazilo, ali je i centripetalna točka svih Duvnjaka koja je postala „temelj identiteta i sadržaj mentaliteta“ (Š. Musa). Ona je izreka s početka teksta pretjerana, no nije daleko od istine (barem u onom prvom dijelu izreke, dakle onima koji su izvan Duvna, u koje se i sam brojim), pa sam nedavno na jednoj promociji u Duvnu rekao: „Možda Duvno može bez nas, ali mi ne možemo bez Duvna“. A kad je tomu tako, onda nije čudno da nam je stalo do svake vijesti iz Duvna. Nekad su to bila pisma (pisana po onoj uobičajenoj špranci: „Prije svega, faljen Isus i Marija, to je rič najstarija. Primili smo tvoje pismo u kojem smo sve razumili šta nam pišeš. Drago nam je da si/ste dobro i zdravo. I mi smo svi, fala Bogu, dobro i zdravo. Ono što pitaš za…“), a danas u informacijsko doba to su, ako izuzmemo osobnu i intimnu razinu, prije svega internetski portali.
Među te duvanjske internetske portale svakako spada i portal www.mandino-selo.com. Započeo je kao forum 2008., da bi od 2009. (ovo mu je, dakle, četrnaesti rođendan) prerastao u portal. Iako zamišljen kao lokalni, mandoseljski, portal kroz ovo vrijeme je prerastao u pravi duvanjski portal na kojem se mogu pronaći vijesti iz čitava Duvanjskoga polja, a uz njih još niz vrijednih stvari, fotografija, uspomena, baštine, kolumna… i kao takav postao nezaobilazno mjesto ne samo Mandoseljana nego i svih Duvnjaka (napose onih izvan Duvna i onih koji vole Duvno – jer, ne zanosimo se, i među odseljenim Duvnjacima mora biti poneki koji se može svrstati u drugi dio one izreke s početka teksta).
Vrijedna portalska ekipa slaže i objavljuje mandoseljske i duvanjske priče, bilježi riječju i fotografijom (ne sjećam se da sam bio i na jednom javnom događaju, a da tu nije bio Ivica s diktafonom i fotoaparatom) i za ovih četrnaest godina nakupilo se puno toga vrijednoga što prelazi okvire dnevnoga informiranja – pretvorilo se i u bogatu riznicu uspomena koja i nama i drugima svjedoči da jesmo to što jesmo.
Dragi ljudi, čestitam vam četrnaesti rođendan uz želju da, unatoč svemu, nastavite istim putom.
Napajajući se i na vašem izvoru mogu ponoviti ono što zapisah uz jednu svoju fotografiju snimljenu ispred Renomea (iza mene se vidi dobar dio glavne duvanjske ulice, a snimio ju je Duvnjak i prijatelj prof. Marko Tokić): Više je Duvna u meni nego mene u Duvnu.
Ivan Baković
