Još od studija u Zagrebu, dakle prije punih dvadeset godina, Kažimira Šarca Gagu iz Mandina Sela vukla je želja za usponom na Veliki Vran (2074 m). Nakon njegova završetka, kao i mnoge druge Duvnjake životne i poslovne prilike vezale su ga za hrvatsku metropolu i nisu mu dozvoljavale da mu se ispuni ova želja koja je u njemu stalno tinjala.
Želja je trebala biti ispunjena još 15. lipnja 2008. godine kada je krenuo na Vran s ekipom, među njima i potpisnik ovih redaka (pogledaj dvije arhivske fotografije, op.a.) koja je krenula na uspon, ali zbog nagle promjene lijep i sunčan lipanjski dan pretvorio se iznenada u ružan i kišovit dan. Prošli smo kamenu, zidanu lokvu i čekali pod velikom bukovom smirenje vremena. Nismo ga dočekali, nego smo se nakon sat vremena razočarani i pomalo tužni odlučili na jedino moguće – povratak nazad.
Gagina želja konačno se ispunila danas.
Krenuli smo jutros vrlo rano, oko pola osam, kako bi izbjegli vrućinu, upravo onom istom stazom preko zidane lokve, prema vrhu Velikoga Vrana, baš kao i prije 12 godina.
Ovoga puta nismo imali kišu, ali smo svejedno dobro skvasili noge (zapravo do struka) provlačeći se kroz visoku travu. Usput smo vidjeli i maleno lane, no ubrzo je pobjeglo u gustu bukovu šumu i nismo ga uspjeli fotografirati. Cijelo vrijeme pratili su nas niski oblaci i lagani povjeterac (ugodno je bilo hodati ali smo se radovali suncu koje nas je moglo brže posušiti). Izlazak na vrh, uživanje i silazak u zaklonicu, presvlačenje i marenda na travi. Nismo se vraćali istom stazom, nego onom koja vodi prema Hajdučkim vrletima.
Gagina se želja ispunila a za današnji dan možemo kratko kazati: Vridilo je čekati!