DUVANJSKA PREZIMENA: LUČIĆI

objavljeno u: DUVANJSKA PREZIMENA | 0

Danas na duvanjskom području Lučići žive u Sarajlijama (9 obitelji, 53 člana), Tomislavgradu (3, 9) u Jošanici (1, 5), Vinici (1, 5), Rošnjačama (1, 1).

Prezime je izvedeno od osobnog imena Luka, a u duvanjskom slučaju zbog akcenta Lučić čini se od vlastitog imena Lucija.

Starinom su iz Vinice i za sada su najstariji duvanjski starosjedilački rod. Najstariji pisani spomen o njima je onaj od Badnjeg dana 1551. godine, kada papa Julije III. piše “ljubljenim sinovima knezu Grguru Lučiću i knezu Pavlu Vukoviću, njihovoj djeci i čitavom duvanjskom narodu” da je 2. prosinca 1551. godine imenovo i posvetio za biskupa Duvanjske biskupije uglednog splitskog franjevca fra Danijela Vocensisa (Glasnovića), kojeg su upravo oni predložili u vrijeme njihovog posjeta Rimu.’Činjenica da je Grgur Lučić bio knez, osoba koja je obavljala složene i odgovorne poslove, za što mora imati i veliko iskustvo, upućuje da je iza sebe morao imati pedesetak godina života. Dakle, rođen je oko 1500. godine, a to znači da duvanjski Lučići već pet stoljeća žive na ognjištima svojih djedova.

Grgurev sin Šimun Lučić stiže sa svojim “ćefirima-plemićima iz sela Dubovice u Duvanjskoj nahiji” na sjednicu Šerijatskog vijeća u Mostaru, gdje traži zaštitu katolika Duvanjske biskupije od bezobzimog nasilništva pravoslavnog mitropolita Savatina. Zbilo se to u prosincu 1575. godine. Ne znamo je li mladi knez u ovoj misiji imao uspjeha kao njegov otac Grgur 24 godine prije u Rimu.

Iako sljedeći pripadnik roda Lučića vjerojatno nije u rodu s Lučićima iz Vinice, spominjemo ga da bismo shvatili okrutno 17. stoljeće za Hrvate katolike u tadašnjoj Bosni Otomanskoj. Naime, kad je 1635. godine fra Jerolim Lučić-Bogoslavić iz Vareša, nakon što je završio studij u Italiji i istaknuo se kao svećenik trebao biti imenovan za drivatskog biskupa u Albaniji i apostolskog upravitelja “Bosne Otomanske”, od čelništva Franjevačke provincije Bosne Srebrene stiže u Rim glas da su se sva trojica braće budućeg biskupa poturčila. Tada je na račun budućeg velikodostojnika Katoličke crkve i njegove braće – svježih muhamedanaca:Behrema, Alije i Peyvana nastala glasovita izreka o “miješanju mitra i turbana.” Braća poturice, iako se neće vratiti u katoličku vjeru, nikad nisu prekinuli odnose s bratom biskupom, koji je do svoje smrti 20. rujna 1643. godine proživio svega i svačega, posebno od svoje redovničke braće. Posmrtno gaje rehabilitirao biskup fra Grgo Ilijić Varešak, pokopavši njegove zemne ostatke 1. ožujka 1813. godine u samostanskoj crkvi Svetog Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutisci u istu grobnicu, gdje će kasnije biti ukopan i biskup Grgo.

Vratimo se Lučićima iz Vinice. Godine 1741/42. biskup je fra Pavo Dragićević zabilježio 33-članu obitelj Mate Lučića (Matthaeus Lucich) i jedaneaest puta manju obitelj Petra Lučića. Već 1768. godine biskup će fra Marijan Bogdanović u Vinici zabilježiti 4 obitelji s prezimenom Lučić: Ivanovu sa 16, Antinu s 15, Matinu s 12 i Petrovu s 2 člana. Tada su Lučići zabilježeni i na buškoblatsko-livanjskom području: u Bukovoj Gori 7-člana obitelj Mate Lučića, u Podhumu 2I-člano kućanstvo Ivana Lučića, u Biloj 8-člano domaćinstvo Nikole Lučića, te u Lipi (onoj pokraj Livna) čak 4 obitelji Lučića – Nikolina s 22, Vidova s 18, Markova s 13 i Martinova s 11 članova.

Što se pak tiče Lučića iz Jošanice, oni su potomci one grane ovog roda koji se sklonio od turskog zuluma u sela Dolac i Svinišće, poviše Omiša. Tu su stigli 1643. godine, jer je tada u maticama upisano krštenjen kćeri Ivana Lučića. Njegovi sinovi ili unuci 1717. godine nakon oslobođenja Imotske krajine od Turaka doseljavaju u Aržano. Sadašnji aržanski župnik don Ivan Bilić je u maticama umrlih utvrdio upis smrti Križana Lučića (1774.) koji je umro u 65. godini života, što pak znači da je rođen 1709. godine. Na temelju toga Nikola je Mandić rekonstruirao daljnje rodoslovlje ove grane Lučića.’ Križanov sin Stipan i žena mu Ružica rođena Škoro iz Vinice imali su sinove Križana i Iliju. Ovaj posljednji i žena mu Anica rođena Perković iz Prisoja imali su, uz ostalu djecu, i sina Matu. Upravo taj je Mate Lučić doselio u Jošanicu, gdje se 1821. godine oženio Jelom Blažević rečenom Žuljević iz Grahova. Njihov najstariji sin Ivan, rođen 1822. godine (imao je petoricu braće), oženio se 1847. godine u Jošanici s Marom rođenom Krištić-Radoš iz Borčana, koja mu je rodila 6 sinova: Ivana 1822., Antu 1829., Silvestra 1831., Matu 1834., Tomu 1837. i Petra 1840.

Braća Silvestar, Tomo i Petar ostaju u Jošanici i oni su preci današnjih duvanjskih Lučića, a Ivan će s trojicom sinova i braćom Antom i Matom 1866., stići u Mostar, gdje će kao poznati zidari i klesari graditi franjevačku crkvu Svetog Petra i Pavla u tom gradu.

Ivan će Lučić sa svojom drugom ženom Matijom rođenom Perković i sinovima iz prvog braka nakon završetka gradnje spomenute mostarske crkve preseliti na Mostarska Vrata pokraj Ljubuškog i od njega će i dvojice mu braće nastati današnji ljubuški Lučići. Od njih je Mirjana Lučić, 1996. najbolja juniorka svijeta u tenisu. Dakle, Mirjana je rodica duvanjskih Lučića.

 

Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.