Danas na duvanjskom području Lozići žive u Vinici (4 obitelji, 7 članova) i Tomislavgradu (1, 3).
O nastanku prezimena Lozić P. Šimunović tvrdi: “Loza je značila’ “granu”, tek onda “trs”. U vezi s prvim značenjem počela je loza označavati “šumu” u ličkom, gorskokotarskom području (i drugdje) a metaforičkom slikom i “granu na rodoslovnom stablu”, “pleme”. Po posljednjim značenjima ušla je loza u antroponimiju, u repertoar naših osobnih imena i često osobno ime Lozo, od kojih su prezimena Lozo u Imotskom 6, Poljicima Imotskim 63, u Gornjem (Imotski) 16 i u Žrnovnici 13, Korčuli 53, augmentativno prezime Lozina u Slivnu (Imotski) 184 (!), Opuzenu 17, Živogošću 14 te prezime Lozovina u Segetu Donjem 20. Deminutivni patronim Lozić zastupljen je u Poljicima (Dugi Rat 17, Krug 27) i Milni 34 (koji su doselili ondje iz Krila Jesenica) … Po ženskom obliku imena Lozuša “supruga Lozina” (ne već udata žena iz Lozića roda-op.A.I.) nastalo je duvanjsko prezime Lozušić” .
Starinom su iz Vinice, gdje je biskup fra Pavo Dragićević 1741/42. godine zatekao 49 stanovnika s prezimenom Lozić, okupljenih u 4 obitelji: Daninu (18 članova), Nikolinu (10), Jurinu (9) i Matinu (2).
O Lozićima kao i još nekim duvanjskim rodovima prve pisane spomene nalazimo u Imotskojbkrajini ili na Makarskom primorju. “U knjizi dr. M. Stojkovića “Pod gora u XVII. stoljeću”, str. 117. i 133. stoji: Godine 1669. bi kršten na ime Križan, sin Ivana Loze Kekića, ajduka i Luce, budući Turčin i bi kršten.” Naglašava da je Kekić Loze Ivan iz Brotnja. Kekići muslimani živjeli su do 1960. u Gradnićima u Brotnju. Odselili su u Miljkoviče.
Nakon oslobođenja Imotske krajine od Turaka 1717. godine Lozine odnosno Lozinovići spuštaju se iz Slivna u Imotska Poljica i s prezimenom Lozić sudjeluju u diobi zemljišta 1725. godine, kad Mijo Lozić dobiva 1 kanap. U Stanju duša župe Podbablje, kojoj su pripadala i Poljica, upisana je 8-člana obitelj Ivana Lozica.
U Prološcu također 1725. godine mletačke vlasti dodjeljuju 10-članoj obitelji Andrije Loze kuću u predjelu Podvornica i 14 kanapa zemlje. U Stanju duša župe Proložac iz 1744. godine upisane su dvije 7-člane obitelji s prezimenom Lozo: Andrijina i Antina. Polovicom 19. stoljeća u Prološcu se pojavljuje i dvojno prezime Lozo-Bulić.” “Vjerojatno su Loze u Prološcu, Vinici i na Aržanu isto pleme s onima iz Slivna i Poljica.
Sve smo ovo opširnije iznijeli da bismo pokazali da isti rod može imati više prezimenskih inačica: u našem slučaju to su Loze, Lozići, Lozine, Lozinovići i sadašnje prezime iz Vinice Lozušić, nastalo od osobnog imena Lozuša, uobičajenog naziva za udatu ženu iz roda Lozića.
S njima ne treba miješati Lozančiće iz Ciste Velike, jer su potomci doseljenika iz livanjskih sela spojenog naziva Potočana – Zagoričana.
Vratimo se Lozićima iz Vinice, od kojih su uz spomenuta četiri imotska roda, nastali i Lozići u Vitini pokraj Ljubuškog i Lozići na kupreškoj visoravni. I biskup je fra Marijan Bogdanović poput Dragićevića u Vinici 1768. godine zatekao 4 Lozića obitelji s 37 članova, kojih su trojica glavara poznata od 1741/42. godine: Dane sa 16, Nikola s 13, Mate s 3 i “novajlija” Ivan s 25 ukućana. Istodobno u Vitini pokraj Ljubuškog dom ima9-člana obitelj Bariše Lozića.
I kupreški su Lozići podrijetlom iz Vinice, što je utvrdio fra Grgo Lozić (1810-1878), a prihvatio K. Draganović. Dragićević je 1741/42. godine zabilježio u Zloselima jedinu katoličku obitelj u tom selu, 25-članu obitelj Bože Lozića (Natalis Lozieh). Bogdanović će pak 1768. godine zabilježiti dvije Lozića obitelji: Ilijinu s 19 i Tominu s 12 ukućana.
Draganović je nazočnost Lozića utvrdio na Kupresu i prije biskupskih popisa. “Nalazimo ih u kanonskom pohodu biskupa Delivića godine 1736., a i ranije, jer je tamo rođen fra Petar Lozić 1725. godine. Za njegova starijeg rođaka fra Pavla, koji je kupreški dušobrižnik u vrijeme Delivićevog pohoda, nismo sigurni da se i on na Kupresu rodio. Inače je rod kupreških Lozića dao 6 franjevaca od kojih 4 još u XVIII. vijeku. Bila je to najuglednija katolička kuća tog kraja … ”
Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.