Danas na duvanjskom području Kukavice žive u Lipi (3 obitelji).
Stari je to bosanski rod, čak i s plemićkim naslovom, doseljen kasnije u Imotsku krajinu, pa im se Glavina pokraj Imotskog može smatrati starinom.
Pripadnici roda Kukavica iz Imotske krajine čuvaju obiteljsku predaju da su u davno doba doselili iz Bosne, sa kupreške visoravni, iz sela Kukavica. Za sada nije utvrđeno da je među kupreškim katolicima bilo i onih s prezimenom Kukavica, ali činjenica da imotski pripadnici ovoga roda slave kao svog nebeskog zaštitnika Svetog Martina, koji je u starim vremenima bio zaštitnik Kupresa i na njegov se dan (11. studenog) održavao u Kupresu glavni godišnji sajam, svjedoče o međusobnim vezama eventualnih kupreških i imotskih Kukavica. I Sama okolnost da Kukavice imaju svoju krsnu slavu Svetog Martina dokazuje da je doseljenje moralo biti prije kraja 18. stojeća, kad je bosanski biskup fra Grgo Ilijić Varešak ukinuo krsnu slavu kod svih bosanskohercegovačkih katolika (izuzev onih u Trebinjskoj biskupiji) kao običaj koji je mirisao na pravoslavlje.
Inače, Kukavice su stari bosanski plemićki rod, koji je prezime dobio prema ptici kukavici u obiteljskom grbu, ali ih je dio u turskom dobu prešao i na islamsku vjeru.
Od njih su, kako kaže fra Grgo Martić, poznati po pravednosti i okrutnosti skopaljski begovi Kukavice, po kojima je i kupreško selo Kukavice dobilo ime, jer je bilo njihov begluk. Iz njihovih je redova ponikao i poznati Mehmed-paša Kukavica, koji je u dva navrata obnašao dužnost bosanskog vezira (1752-55 i 1757-60).
Dio Kukavica, koji su imali hrabrosti ostati u vjeri svojih pradjedova, sele se na mletačke teritorije, u Cetinsku i Imotsku krajinu.
U Turjacima, u Cetinskoj krajini, obitelj s prezimenom Kukavičić zabilježena je u sastavu banderije harambaše Jure Dotura 1699. godine, a krajem 18. stoljeća prezime će joj glasiti Kukavica. 14. svibnja 1735. godine Juriša Kukavica i Ivan Perković iz Turjaka dobili su “zemljište, koje je prije mjesec dana napustio Ivan Tomaš, vrativši se u Bosnu kako su potvrdili kolunelo Frano Crnica i Ivan Dominik Bokanić.” 1768 godine fra Josip Kukavica rečeni Vujatović iz Karina, koji je u Sedmogodišnjem ratu bio vojni kapelan (1756-63), zabilježen je kao nabavljač materijala za pozlatu i satove za sinjskog zlatara i urara Miju Matića. Inače, fratar Kukavica je za sve samostane svoje provincije napravio zidne satove, od kojih se onaj u samostanu svetog Lovre u Šibeniku do danas sačuvao.
U Imotskoj krajini 1725. godine Mate Kukavica s 9-članom obitelji dobiva od mletačkih vlasti kuću u Kubatovini, u Gornjoj Glavini, ali i 14 kanapa zemlje. Kukavice se u imotskim župnim maticama prvi put javljaju 1756. godine.’ Kad je Napoleon 1. listopada 1797. godine ukinuo Mletačku Republiku, iz Dalmacije je trebalo u Beč otići izaslanstvo da traži sjedinjenje s Hrvatskom, čelno je mjesto u izaslanstvu ponuđeno fra Jozi Kukavici iz Karina, koji je to odbio zbog poodmakle životne dobio (doživio je 104 godine).” Zanimljivo je da je fra Jozo u djetinjstvu bio pravoslavac. Od Kukavica iz Glavine je poznati fra Frano i njegov bratić fra Anđeo Kukavica koji je 1888. u Zadru objelodanio knjigu vjerske sadržine “Misničke dužnosti”.
Neki su pripadnici roda Kukavica nakon Drugog svjetskog rata promijenili prezime i postali su Zelići, Martinovići, Zovkušići, Ivanovići, Ikari, Šimunovići.
Što se pak tiče duvanjskih Kukavica i oni su doselili iz Imotske krajine.
Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.
