Danas na duvanjskom području Ivići žive u Kongori, Mandinu Selu i na Blažuju (2 obitelji, 9 članova).
Prezime Ivić može biti patronimik od muškog imena Ivo ili Ive ili pak matronimik od ženskog imena Iva.
Ivići su stara autohtona duvanjska obitelj s maticom u Mandinu Selu, gdje su vjerojatno bili nastanjeni i prije poznate seobe Hrvata katolika s duvanjsko-ramskog područja u Cetinsku krajinu, ali i u Split i njegovu okolicu (1787-1691). Zanimljivo je da dio stanovništva tog područja.stiže i u Split i od tada grad Svetog Duje ima i Bosansku ulicu (Contrada dei Bossinesi). Srpski etnograf između dva svjetska rata B. Milivojević sma- smatra, a na temelju predaje mandoseljskih Ivića, da su njihovi preci doselili u drugoj polovici 18. stoljeća iz Vranjica pokraj Splita.’ Dakako, ovu tvrdnju treba uzeti s rezervom.
Da je Ivića u Mandinu Selu bilo prije biskupskih popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću, svjedoče izvješća s pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji makarskog biskupa Stipana B1aškovića. 23. srpnja 1735. godine je zapisano da biskup “ode u Mandino Selo i odsjede u kući Lovre Ivića”, a sutradan on “sretno završi obrede i vrati se u kuću Lovre Ivića, pošto je ručao, podijeli zapise turskim odličnicima i kršćanima, koji su za to došli.” 8. kolovoza 1735. godine je zabilježeno daje mjesni kapelan (stare župe Duvno, o.p.A.I.) po imenu fra Ivan Ivić “pao s konja, te ga je konj vukao i on bijaše kao mrtav, izranjena lica i ruku.” Kad je biskup vidio tog franjevca sva u krvi i u·vrlo lošem stanju, uze bijelog vina i smlači ga te ga opra, zatim uze čašu vode “Regina” i opra ga svega. Zatim uze nekoliko bjelanaca od jajeta i privi mu na lice i povrijeđena mjesta.” S liječenjem je nastavljeno i kasnije. Nakon nekoliko dana fra Ivan Ivić je ozdravio.
Šest godina kasnije, dakle 1741. u vrijeme popisa biskupa fra Pave Dragićevića Ivića nema u Mandinu Selu, niti su zabilježeni na livanjskom, kupreškom i ramskom području kao ni u zapadnoj Hercegovini. Najbliže su Duvnu dvije Ivića obitelji u župi Jajce (Prudi- Volujak i Bistrica). Jesu li to mandoseljski Ivići iz 1735. godine? Ili su pak privremeno iselili, negdje izvan Bosne Otomanske.
Bilo kako bilo Ivići se 1768. godine u vrijeme popisa biskupa fra Marijana Bogdanovića vraćaju u svoju maticu, u Mandino Selo, reklo bi se na velika vrata sa 4 obitelji i 58 članova: Ivanova obitelj s 27 članova, Ilijina s 24 ukućanina, dok su obitelj Mate Ivića – 5 duša i dvočlano domaćinstvo Mije Ivića, vjerojatno razdionice dviju spominjanih velikih obitelji .
I na livanjskom se području 1768. godine pojavljuju 4 Ivića obitelji: 3 u Rapovinama Il-člana obitelj Ivana Ivića, Andrija je glavar 9-članog domaćinstva, a u domu Mate Ivića je 8 ukućana; u Srđevićima je te godine kuća 8-člane obitelji Grge Ivića.
Godine 1774. kapelan kupreške kapelanije u župi Uskoplje fra Jozo Ivić “de Duvno”, dakle iz Mandina je Sela, pridonosi da njegovi rođaci Ivići krajem 18. stoljeća doseljavaju i na kupršku visoravan, najprije u Suhovu, a odatle, kad je neki njihov član navodno ubio begovskog subašu, u Rastičevo i Zlosela'”, gdje danas živi najveći dio njihovih potomaka na Kupresu.
Ivići spadaju u one rodove, u čijem su okrilju nastala četiri nova duvanjska roda: Malići, Šarci (mandoseljski ali ne i brišnički Šarci), Šumanovići i Banovići.
Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.