Danas na duvanjskom području Čuići žive u Bukovici (19 obitelji) i Tomislavgradu (3, 13).
Starinom su iz Zagvozda, gdje su zabilježeni 1686. godine kao zapaženi sudionici u zbjegu stanovnika tog mjesta Imotske krajine. Čak se 6 obitelji Čiuvića (Čuvića) spustilo sa zbjegom na područje Brela: Jozina s 11, Ivanova, Pavina i Jakovljeva s po 7, Bartulova s 6 i Jurina s 4 člana. “Nisu se povratili u Zagvozd već u Proložac gdje im se, radi lakšeg izgovora, prezime pretvorilo u Čuić. Kad se stvarao Zemljišnik 1725. godine ne spominju se Čuići, a ne spominje ih ni Stanje duša 1744. Stanje duša župe Podbablje 1739. zabilježilo je u Poljicima Čuvić Nikolu s 19 čeljadi, Filipa s 25 čeljadi i Marka s 9 čeljadi. Znači da je tada njihov zaselak pripadao župi Podbablje. A naselili su dio Polja, koji je dodijeljen stanovnicima Zagvozda. U Mrtvaru sretamo Čuiće 1752. Fra Grgo Čuić župnik je 1758 – 1762. u Vinjanima, gdje je umro“.
U Bukovicu Čuići doseljavaju između 1741. i 1768. godine, kada je biskup fra Marijan Bogdanović zabilježio 15-članu obitelj Luke Čuića (Lucas Cuvich). Istodobno Čuići imaju i dvije kuće u Viru pokraj Posušja: Jurinu s 8 i Lukinu s 3 člana.
Kad je riječ o ovome rodu, onda navodimo da je biskup fra Pavo Dragićević 1741/42. godine u Fojnici zabilježio 10-članu obitelj Ivana Čuića (Ioannes Chiich), što bi trebalo čitati Ćijić ili Čijić. Da nisu Čijići već Čuići pokazuje 6-člana fojnička obitelj, koje se glavar zove Franciscus Chiuich iz Bogdanovićeva popisa 1768. godine što se zasigurno mora pročitati kao Frano Čuić. Isto vrijedi i za glavara 10-člane obitelji iz Kladara, stara župa Komušina, kojeg je Bogdanović upisao kao Gregorius Cuich, dakle Grgo Čuić.
Između 1770. i 1810. godine Čuići sele i u sjevernu Bosnu na derventskoplehansko područje (Poljari, Sočanica, Prnjavor): 1784. godine u Poljarima je zabilježen Šimo Čujić i žena mu Manda rođena Matošević “od Livna”, a 1799. stanovnikom tog sela postao je i Stipan Čujić “od Duvna”.
Čuići su zabilježeni i u Lici, u okolici Rakovice. “U Rakovskoj buni (1871.) uz Eugena Kvaternika kao najbliže suradnike nalazimo i dvojicu braće tog prezimena.”
Čuići su Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu dali nekoliko istaknutih svećenika franjevaca, ponajprije trojicu istog imena fra Mijo. Najstariji je fra Mijo Čuić (1751 – 1809) u svoje doba bio i cijenjeni slikar; drugi fra Mijo (1797 – 1844) bavio se i književnim radom, posmrtno mu je 1848. objavljeno u Splitu djelo “Život gospodina našega Isusa Krista”; najmlađi fra Mijo (1882 – 1959) ostat će upamćen kao graditelj bazilike Svetih Ćirila i Metoda u Duvnu u spomen na tisućitu obljetnicu krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava, ali i kao uznik i žrtva komunističke diktature.
Jednog od franjevaca iz roda duvanjskih Čuića, fra Petra usmrtili su Turci. “Imenovan za kapelana (tadašnje kapelanije Kupres) uputio se 30. svibnja 1835. godine iz samostana Guče Gore na Kupres u pratnji kršćanina, oca fra Jerke Baltića. Prošavši han na Kopilu u blizini sela Šenkovića napadnut je od razbojnika i ubijen sa spomenutim pratiocem. Odjeću i stvari, koje je nosio konj, odnesoše razbojnici, a knjige porazbacaše. Franjevci se prituže bosanskom paši. Ubojice nikad nisu otkrivene, a još k tome i fratri budu osuđeni kao “zlobni tužitelji” na novčanu kaznu, jer svjedočenja kršćana ni tada nisu primana pred turskim sudovima.:”
Od duvanjskih je Čuića i suvremeni hrvatski književnik Stjepan Čuić, rođen u Bukovici 1945. godine.
Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.
Foto: Ivica Šarac