CORONA – PUSTIMO MALO BOGA DA PROMIJEŠA PURU!

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Prije nekoliko mjeseci Coronu su poznavali samo ljubitelji meksičkog piva. To je pivo koje se, najčešće, pije iz boce, onako bauštelski. Žute je boje, kao naša duvanjska pura.

No, od početka godine je naziv corona (kruna) ili po Vuku korona, postao svakodnevna kruna svih portala, novina, emisija, rasprava, strahova, izazova i tko zna čega sve ne.

Nakon kineske drame i nonšalancije ( ne će ona do nas), svojstvene nekadašnjim kolonijalnim gazdama, corona se udomaćila najprije u Italiji, a onda u čitavoj Europi. Hrvati su po običaju podijeljeni. Jedni su uvjereni da je to neki masonski projekt, koji vodi Židov Šoroš, drugi stvarno vjeruju da se radi o opasnosti za zdravlje. Barem u ovom slučaju se pristaše jugo-partizana i ustaša mogu i pomiješati.

No, jedno je sigurno: na spomen corone nitko ne ostaje hladan. Europa, oličenje suvremenog materijalizma, donosi mjere koje današnje generacije poznaju samo iz filmova, političari se trude inscenirati nastupe koji narodu trebaju poslati signal da je sve u sigurnim rukama, narodu se sugerira da političari vladaju situacijom, lijevo jedan profesor, desno jedan policajac. No, svakominutne vijesti poručuju da u svijetu vlada kaos.  

Do sad nepoznati su dobili svojih pet minuta, doktori različitih profila i likovi koji su odavno sanjali o tome da zatvore i kazne svakoga tko se ne pridržava reda i propisa postali su medijski hit. Nezamislivo je postalo priželjkivano, zabranjuju se izlasci, privatni prostor nestaje, uvode se mjere ratnog stanja.  U New Yorku je umrla jedna osoba, strašna vijest dostojna proglašenja nacionalne nepogode. Pri tomu je nebitno je li umrla osoba imala tisuću bolešćurina ili je stvarno umrla od corone. Mali karakteri postaju veliki stratezi koji upravljaju velikom svjetskom sudbinom. Tisuće zaraženih se iskazuju u dijagramima, prati se razvoj, političari su spremni za slikanje s nultim  pacijentom u samoizolaciji, katastrofične slike stižu iz odavno crknulog talijanskog zdravstvenog sustava. Svijet se sledio i samo je pitanje vremena kad će početi pucati kao misuri na seoskom krovu.

Mene, manje-više ispodprosječnog vjernika, posebno je pak smušila obavijest da su zabranjeni crkveni obredi, svete Mise, pričest i svi skupovi u crkvama. Ono što nije uspjelo Hitleru i mega-zločincu Titu, to je uspjela postići corona. Vjernici se obraćaju virolozima, političarima, analitičarima, novinarima i samoproglašenim stručnjacima, a ne vjeri. Umjesto škropljenja svetom vodicom, narod pere ruke u sterilizatorima.

Iako mjere prevencije, sprječavanja i opreza smatram važnima, savjete vrhunskih infektologa bitnima, ipak mi se čini da čovjek u ovoj gunguli zaboravlja nekoliko važnih stvari. Mozaik mi nije popunjen ako se u njega stave samo sličice političara i inih aktera ove drame.

Jedno temeljno pitanje mi se nameće, ono o iskrenosti proklamativne brige za ljudski život. Gledamo te naše prosvjetitelje i spasitelje i divimo se kako se oni nesebično brinu za živote nas svih, posebno pak one najranjivije skupne, starijih osoba. Iako znam da će neki reći da basam ukrivo, ipak mi se glavom mota spoznaja da su prečesto to isti oni koji nam preko svih medija trube da je ubijanje nerođene djece stvar osobne odluke majke. Bolnice koje se u nekrizno doba smrtilišta nerođene djece, odjednom bi trebale postati utočište života. Čak i sama pomisao izaziva nelagodu. Oni koji se brinu za živote staraca su nažalost prečesto prvoborci za pravo ubijanje nerođene djece. Društvo koje dopušta ubijanje nerođene djece nema moralni autoritet govoriti o brizi za život. U tom kontekstu mi se sva ta društvena halabuka i briga čini nakrivljenom, iskrivljenom, neautentičnom. Meni je u tom čitavom kontekstu prisutna ogromna količina nesklada. A, nesklad je nezdrav.

Druga stvar je odnos suvremenog čovjeka i njegove proklamirane javnosti prema smrti, tom najsigurnijem dijelu života. Corona je u 2% slučajeva smrtonosna, a život je 100% smrtonosan. Suvremenog čovjeka smrt pandemijom doziva, pokušava, upozoriti na njezinu sveprisutnost. No, on to ne želi čuti, on je smrt odmaknuo u domove za stare i nemoćne, u bolnice, u ustanove za umiranje. Palijativna medicina je postala zamjena za ispovijed, pomirenje s Bogom i sa životom. Suvremeni čovjek ne želi gledati konačnost kao jedinu konstantu života, on je naučio, tako mu se sugerira, da je čovjek Bog, da je čovjek onaj koji vlada svijetom i životom, a sad odjednom neki sićušni virus kosi živote. To nije dio ljudskog koncepta o vlastitom božanstvu.

Taman što smo se navikli na naše veličanstvo, taman što smo uhvatili uzde svijeta u ruke, dože nam ova pandemija koja zorno prikazuje našu nemoć, naš egoizam, našu ograničenost i naš strah. Moglo bi se reći da je možda Bogu bilo do šale, možda je On povukao jednu sitnu kartu i bacio ju na stol naše igre života.

Virolozi, liječnici, znanstvenici i političari se trude i traže rješenje, ali nigdje da netko spomene Onoga koji, barem mi tako vjerujemo, drži konce u rukama. On je nebitan, ne postoji, čovjek je postao bog, božanstvo, kruna – corona.

Još u srednjoj školi su mi isusovci pokušali pojasniti da se Bog ne upliće u ljudsku slobodu. Bog je stvorio čovjeka slobodnim. Dakle u vjerskom konceptu kršćanstva čovjek može Bogu reć: makni se, ne želim te. Možda su moji učitelji bili u pravu. Možda Bog stvarno ne želi narušavati ljudsku slobodu. Činjenica je da suvremeni čovjek u većini Boga ne smatra ikakvim čimbenikom. Čovjek je osmislio umjetnu inteligenciju i osjeća se stvoriteljem. Koje li prepotencije, koje li arogancije. Čemu Bog, koji ne postoji, koji je izmišljotina? To vjerojatno čujemo svaki dan. U takvom okruženju ni ja, da sam ne daj Bože na božjem mjestu, ne bi išao suvremenom čovjeku na živce. Pustio bih ga da se koprca. Srećom Bog nije kao ja, Bog nije kao ti, Bog voli čovjeka i kad on Boga psuje, kad ga mrzi, kad ga niječe, kad ga gura pod tepih. No, Bog voli, a ne prisiljava, On ne siluje svojom neizmjernom ljubavlju, on ljubi bez zahtjeva, ali ne radi umjesto nas, On stoji i čeka dok ga mi ne prizovemo u pomoć.

Nažalost u ovoj pandemiji se baš Boga najmanje zove u pomoć. Boga nema ni u mikrodozama, barem ga nema u javnim istupima političara, novinara ili liječnika.

Kad bi naša nacionalna Alemka, ona svjetska infektologinja, možda i sama vjernica, samo promucala o Bogu, vjeri i vjerskom odnosu prema problemu, ne bi dugo bila nacionalna heroina i vrhunska stručnjakinja. Proglasili bi ju nazadnom, nepismenom, retardiranom. Samo ako bi se usudila javno izjaviti da postoji i neka druga dimenzija života. Ubili bi ju svekoliki naprednjaci.

Dobro, možda nije na mjestu da liječnici spominju boga, još manje političari. Kojeg li paradoksa. Sramimo se Boga, jer nam materijalizirana javnost sugerira da je vjera u Boga u sukobu s pameću. Iz vjerničke perspektive i sukladno velikom papi Ratzingeru je bih rekao da vjera i pamet nisu u sukobu, nego upravo suprotno. Razuman čovjek spoznaje Boga, a Bog je onaj koji nam je darovao razum. Ne da ga ne koristimo, nego upravo suprotno. Koristeći svoj ljudski razum mi odajemo poštovanje Stvoritelju, spoznajemo Njegovu ljubav. Bog nam je dao i liječnike, medicinu, higijenu, oprez, brigu i sve ono čime i sami možemo doprinijeti smanjenju bolesti, smrtnosti i opasnosti. Zato je razumno slijediti i liječničke savjete, pridržavati se razumnih ograničenja, ali je ludo baš sve prepustiti ograničenom poimanju svijeta i života.  

Meni dakle u ovoj gunguli fali vjere, nedostaje mi javno izrečene spoznaje o ograničenosti našeg ljudskog života i ljepoti smrti koja vodi u vječni život.

Jednom riječju, nedostaje mi kršćanskih odgovora na krizu, odgovora koji su svojim sadržajem snažniji od praznih posuda za posvećenu vodicu i od zavrnutih slavina u Lourdesu.

 „Fratri“ ne odvrću slavinu vjere, oni su slavinu Božje milosti u najvećem svjetskom svetištu, slavinu koja dokazano ozdravljuje bolesne, zavrnuli.

Zar to nije posljedica materijaliziranja vjere, Crkve i čovjeka? Gdje nestade ona iskonska vjera?

Je li sol obljutavila, može li ona osoliti kruh suvremenog čovjeka?

Ako svećenici i kršćani ne vjeruju u čudotvornu milost Božju, onda mi je logično da nam Bog ne nameće svoju milost? Mi smo zavrnuli slavinu! Mogao bi Bog i kroz zavrnutu slavinu pustit vodu da teče, al Bog ne siluje.

Drugi dio vjerskog pogleda je odnos prema smrti, koja ide korak u korak s širenjem pandemije. Kao vjernici mi smo, nadam se, naučili smrt gledati kao dio života. Smrt je tužna, ona odnosi one najdraže, bez obzira koliko godina imali na grbači, ali ona je za kršćanina samo prolaz u vječni život.

Taj pogled na smrt nedostaje suvremenom, od Boga udaljenom, čovjeku. Čovjek bi rado živio vječno, pa makar i s nepreglednom listom bolešćurina. Ne zato što mu je život tako lijep, možda više zato što suvremeni čovjek ne vidi smisla životu, osim u materijalnom, a materijalno ima tu osobinu da je prolazno, da ne zadovoljava do kraja. Ta spoznaja tjera strah u kosti, stvara paniku i čovjeka čini nemoćnim.

Uz ovaj vjerski pogled na krizu moram malo pročačkat i po onom razumskom gledanju na isti problem. Ja, kao materijalno svjestan čovjek, čak i hedonist, čudim se ishitrenosti postupaka onih koji vode stožere i političke kancelarije.

Moda je zatvaranje. Dok okom trepneš, neki stožernik ti zabranio rad, zatvorio kafić, frizeraj, stolariju, čak i crkvu.

Uzor našim hercegbosanskim stožernicima je, kao i našim gastarbajterima, sveta nepogrješiva država Njemačka. Radi bolan ono što radi Švabo i ne ćeš se prevarit!

No, smije li nama Njemačka biti primjer, bolje rečeno smijemo li mi nekritički njemačke, austrijske ili španjolske metode borbe protiv pandemije primijeniti i kod nas, u Hrvatskoj, a još važnije: u Herceg-Bosni?

Ako Njemačka zatvori sve trgovine, oni će to nekako nakon prolaska krize opet vratiti u red. To je njihova situacija. Hrvatski, a vjerojatno i srbski ili bosanski problem je činjenica da naši herceg-bosanski, vjerojatno i srbski ili bosanski,  stožernici misle da je to jedno te isto, samo se drugačije zove, pa i oni brže bolje sazovu par doktora, dva tri policajca i proglase iste odluke kao i Nijemci. Nek se vidi da su barem oni uz bok Nijemcima. Rekli bismo da smo barem u borbi protiv pandemije dio napredng svijete. No, postoji jedna bitna razlika: naš narod ne živi i ne radi u Njemačkoj.

Pročitajte listu zabrana i odgovorite na pitanje kako će nakon tih zabrana ostat i jedno jedino radno mjesto za život nakon krize?

Naši stožernici su se u donošenju odluka okružili doktorima, a oni svoj uspjeh vide u činjenici da u dvadeset minuta mogu narodu objašnjavat problem s medicinske strane, čak i kad sami možda pojma nemaju.  Bijela kuta i smeđi habit daju nositelju nepojmljiv autoritet. Nisu liječnici krivi za tu percepciju. Liječnik po prirodi svojeg poziva nosi liječničke naočale i na problem gleda medicinsko-higijenski. Njemu je važno da ne umre koja baba ili did, da ga ne prozovu jer nema respirator, koji bi se bio mogao nabavit da nije masovne korupcije. Liječnika manje brine to što će zabranom rad i okupljanja s tržišne karte nestat sva radna mjesta u pet dana, možda on jednostavno na tu perspektivu zaboravi.

Nije svaka terapija za svakog pacijenta. To doktori znaju, ali možda ne misle da se i u gospodarstvu može gledati na sličan način.

Da bih vam to malo slikovitije približio zamislite si da znanstvenici odrede da je dobro pridržavat se neke dijete. Na jednoj strani imate čovjeka s trideset kila viška (recimo ja), a na drugoj strani nekog s petnaest kila manjka (recimo moj brat) – dakle jedan debeli i jedan mršavko. Zamislite da nama dvojici terapeuti kažu da moramo držat dijetu pet mjeseci. Ista dijeta, isti tijek. Kopiramo Njemačku. Ja bih u tih pet mjeseci skinuo kile, ljutio bih se jer ne mogu jest koliko želim, ali bih bez problema preživio, čak bih možda postao i zdraviji.

No, moj brat mršavko bi nakon te dijete otišao Bogu na račun. Za njega bi dijeta bila smrtonosna.

Tako je i sa nama propisanom terapijom po uzoru na Njemačku i Austriju.  Nijemci, dobro udebljani u materijalno-gospodarskom smislu će dijetu preživjet, možda im bude i od koristi, a naše herceg-bosansko gospodarstvo će jednostavno kleknut ili bolje rečeno crknut.

Naši stožeraši na to možda nisu mislili, jer da su mislili onda bi napravili kalkulaciju dobiti i gubitka. Što je za narod manje bolno: smrt nekoliko ljudi ili smrt čitavog sustava – praktički nestanak radnih mjesta?

Je li nemoralno ovako računati? Mogli bismo reći.

No, istina o coroni je brutalna; corona je zarazna, odnosi živote, ali definitivno nije toliko opasna koliko se ljudi boje. Racionalno gledanje je neodgovorno uz prljavu vodu u potok bacit i dijete.

Meni se pak čini da upravo to svojim odlukama rade naši stožeraši. Kad prođe corona ne će proći problemi, naprotiv. Radna mjesta se teško stvaraju, a uništi ih se jednim potezom pera. Samo zato jer je netko pomislio da smo u Njemačkoj, pa da bi njihova dijeta i nama morala biti na dobro. Oni gospodarski debeli, da deblji ne mogu biti, a mi mršavi do kostiju, osiromašeni stoljećima, što vlastitom glupošću i nepoštenjem, što djelovanjem okupatora, diktatora ili ideologija. To ni u najidiličnijem poimanju vlastite situacije nije isto.

Corona je dakle veliki izazov, ali i velika prigoda. Da bismo od izazova napravili prigodu, mislim da kao vjernici moramo na situaciju gledat malo šire od onoga što nam nude mediji i uglavnom Boga nepotrebni političari.

Uz Boga, našem pristupu u rješavanju krize nedostaje i razuma. Bog nam je dao razum da na probleme gledamo vlastitim očima, a na oči možemo slobodno svako malo staviti druge naočale. Nije to lako, treba vježbe, molitve, povjerenja, pričanja i susreta s ljudima koji na svijet gledaju pozitivno u duhu kršćanske nade i sigurnosti da nikad nismo sami.

Bog je tu, Gospa je došla, ali na nama, običnim vjernicima, je da ne zavrnemo slavinu Božje milosti, ako su ju već zavrnuli svećenici i pismoznanci.

Odvrnite slavinu i pustite malo Boga da promiješa našu materijalistički zagorenu puru.

Vinko Vukadin