ČINIJA I SVATOVSKI TANJURI

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Ranije – davno je to bilo, slično pričama koje počinju rečenicom „Bio jednom jedan mladi i stasiti princ“ – vladao je običaj da roditelji djevojke nekoliko dana prije njenoga vjenčanja i dolaska u novu kuću i među novu rodbinu pošalju komaru. U tu svrhu bi već od rođenja ženskoga djeteta počelo pletenje, šivanje, tkanje i skupljanje svakojakih dragocjenosti poput pokrivača za krevete, sagova za podove, sjedalica za stolice, čarapa za svekra, košulja za djevera i maramica za nećakinje. Što je bogatija bila obitelj djevojke to je dragocjenija bivala njena komara.

Kakva je bila komara moje matere ne znam detaljno, ali se zato sjećam nekoliko predmeta iz nje koje je ona cijeloga života čuvala i hvalila se njima. Između ostaloga ostale su dvije bavule – velike drvene škrinje za pospremanje krevetnine – koje je napravio njen brat i naš ujak, daidža Andrija, talentirani majstor za sve poslove, pa prema tomu i stolar. Na prvoj bavuli pisalo je materino ime – „Anica r. Šoljić“ – a na drugoj je daidža ovjekovječio samoga sebe i krasopisom crne boje naveo „m. Andrija Šoljić“. Ono malo „m.“ znači majstor. Mislim da su bavule još čitave i ne vjerujem da ih je Marija, naša nostalgična sestra, dala ukloniti – ona pazi na ormare, slike, sličice, narukvice i kutijice napunjene prašinom.

Što je mater donijela u Mandino Selo u bavulama ne zna dakle nitko više, ali tanjure sigurno nije iako su i oni bili dio komare. I to ne jedan ili dva, nego ukupno šest tanjura od debele bijele keramike, bez ikakva ukrasa ili crteža kao što je kasnije bio običaj, nego s nekoliko rebara na vanjskoj strani, kao i na činiji od istoga materijala i iste kvalitete. Robusni i tvrdi su bili materini „tanjiri“.

Iz činije smo zajedno jeli doručak – obično kruh udrobljen u mlijeko kojega bi Marinko premalo zašećerio pa bismo se znali posvađati jer se jelo nije moglo nikako razdijeliti da na jednom kraju bude slađe nego na drugom. Druge činije nije međutim bilo u kući pa bi mene ponekada zapalo da jedem iz svatovskog tanjura, jednoga od ukupno dva koji su uspjeli preživjeti naše prepirke i dogurati do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća – skoro dvadeset punih godina i četvoro djece su izdržali u Mandinu Selu. Mater ih je posebno voljela i nije joj bilo drago ako ne bismo pazili na tanjure, na njenu komaru. 

Mariju sam već spomenuo ali sam zaboravio navesti da ona ne samo što pazi na obiteljsko bogatstvo nego je jako osjetljiva i na neravnopravnost spolova – uvijek je se zauzimala za emancipaciju žena, kukala je kako je nepravedno da muškarci manje rade u kući, više se igraju i smiju nekažnjeno svašta reći. Tako je naša sestra navela našu inače konzervativnu mater da i ona bude na strani ženske revolucije, a posljedice pobune smo moja braća i ja morali snositi i gorko trpjeti.  Tako smo mi bili jedini dečki iz komšiluka koji su morali mesti pod, prati suđe i briskati prašinu. Katastrofalni tijek vremena nije se dao zaustaviti jer je se pokazalo izuzetno praktičnim kad više ruku sklanja nered nego što ga pravi.

Nije bilo tako strašno raditi navedene poslove – mater nije bila stroga pa bi previdjela puno prljavih ćoškova koje bi nakon nas osobno pomela – ali je bilo užasno kad je Marija u javnosti pripovijedala o podjeli posla u našoj kući, vjerojatno nastojeći proširiti plamen ženske neposlušnosti i u druge dijelove sela. Svi moji prijatelji su zahvaljujući njenim pričama znali da ja radim s metlom, a to je bio tipični ženski posao pa sam prema tomu i ja bio ženskonja. Čak me je jedne prilike i uslikala kako sagnut guram smeće u lopaticu, izradila slike u Krište – bila je to prva generacija slika u boji – i ispred Mijine magaze pokazala Milanu Seserovu i Branku Banovu kako njezin brat radi ženske poslove. Progonio sam je oko murve, dostigao je na ulazu u Mijinu staru kuću, otrgao joj slike iz ruke i potrgao ih u stotridesetidva komada, da nema dokaza, te joj na kraju zaprijetio da nikada više neću ništa raditi ako još jednom bude tako bezobrazna i ako me uslika u ponižavajućem položaju. Kaže da me je poslušala, ali tko će njoj vjerovati?

Osim što sam meo pod morao sam i prati suđe – znao je se red i smjena. Ako bih jednoga dana radio nešto od navedenoga onda sam dva sljedeća dana imao slobodno, pa opet sve iz početka. Pranje suđa je bio najgori i najteži mogući posao jer se nije moglo ni smjelo fušeriti – sve bi se vidjelo.

Perilice za suđe u to vrijeme nije bilo ni u snovima, tekuće vode ni u jednoj kući ni u jednom duvanjskom selu, ali je zato svaka zgrada imala svoju „cimentaru“ – grubo ožbukanu, neokrečenu prostoriju u kojoj su se obavljali domaćinski poslovi, čuvali se brašno i šećer, pokoja okračala cipela i preostali dijelovi davnih komara.

Naša cimentara nalazila je se u sjeveroistočnom traktu obiteljskog boravišta i bila je jedna od ukupno četiri prostorije navedene rezidencije – druge tri su bile dičinja soba, roditeljska soba i kujina koja je kasnije promijenila ime i postala dnevnim boravkom. Budući da je naša kuća bila ukopana u gredu, a iznad nje se nalazi mali šumarak, naši „Bristi“ po kojima su se pak znale skrivati i pokazivati šarke i poskoci, na prozorima kroz koje je se ionako slabo vidjelo bila je postavljena gusta žičana mreža koja je branila da se kakav neželjeni gost ne uvuče među čeljad. Posljedica navedenih okolnosti bila je slaba osvijetljenost prostorije pa tamo nitko nije rado boravio, te sam ja – ionako kratkovidan-  gledao da što je brže moguće završim posao i izgubim se.

Ali je pranje suđa bilo zahtjevno i komplicirano, nije se smjelo ništa preskakati. Ostaci hrane završili bi u velikoj metalnoj zdjeli, u spirinama koje su se davale svinjama, a tek nakon struganja zagorenih ostataka i uklanjanja preslatkih ili presoljenih namirnica bi se prešlo na drugu fazu koja je se sastojala od pranja i ispiranja.

U jednom plastičnom lavoru bila je topla voda pomiješana sa sredstvom za pranje suđa – mislim da je to bio nekakav grubi sapun – a u drugom bistra, hladna voda kroz koju je valjalo provući tanjure i beštek, staviti ih potom na stranu, na kraju sve detaljno obrisati krpom i odnijeti u kujinu gdje je se posuđe slagalo u zelenkasti kredenac. Kratko i jasno rečeno – previše posla za tako nebitne stvari kao što je pranje suđa, a valjalo je često požuriti jer je Ante Baćkušin čekao ispred vrata, gdje mu je mater po mojoj zapovijedi lagala i govorila da pišem zadaću, kako on slučajno ne bi pomislio da obavljam ženske poslove.

Za sljedeću nezgodu koja mi je nedavno pala na pamet kriv je dakle Ante  a ne ja, jer nije htio nikako otići od vrata govoreći:

„Trpina podvornica je slobodna, Trpinica je baš prošla kroz selo i otišla u Iviće pa sad moremo igrat lopte, niko nas neće otirat. Požuri s tom zadaćom!“

Ja sam ga poslušao i požurio, zaboravio sam međutim isprati tanjure u bistroj vodi i ponio ih neobrisane i kliske, sva četiri iz kojih smo toga dana jeli – dva preostala tanjura iz materine komore i druga dva koja je ona kupila na derneku u Seonici, s nekakvom mustrom na rubovima – kroz hodnik do kujine. Po nesreći je betonski pod bio neravan, prag od cimentare do hodnika visok, ja izmoren i nepažljiv, a posuđe prepuno pjene pa mi je cijeli teret skliznuo iz ruku i završio na podu. Veliku nesreću preživio je jedino jedan tanjur iz materine komare!

„Moj dragi tanjir!“, povikala je ožalošćena žena u mome pravcu, a kad je primjetila da sam se uplašio nadodala je: „Moje milo dite! Nema veze, ostao je još jedan.“

Posljedica moje neopreznosti bila je međutim nemilosrdna kazna koja je odmah uslijedila i koju sam morao izdržavati cijelo vrijeme svoga boravka u našoj kući, čak i kad bih kasnije navraćao za Božić ili tijekom ljeta, a ona je glasila:

„Blago neće više nikada prati suđe. Marinko to puno bolje radi.“

Teško sam se pomirio s oštrom kaznom, ali sam o njoj tek kasnije razmišljao jer Ante nije više htio čekati pa smo se nas dvojica zaputili na Trpinu podvornicu.

Blago Vukadin