Odavno nije bilo kiše, zemlja zasušila, željno iščekujući padaline i nisu se posadili krumpiri na njivama (danas je najavilo kišo i moglo bi se to uraditi u ovome tjednu). Vjerojatno je tek ponetko posadio štogod u vrtu, pokoji krumpir bacio u zemlju jer, proljeće je.
Za jednog našeg sumještanina sam bio itekako siguran da je to već uradio, a u to sam se i uvjerio jučer na licu mjesta prošetavši kratko iznad sela, do gradine ponad Rezinih kuća. Pogađate, riječ je o našemu Frani Vukadinu koji, uz vrtao uz kuću, jedini još uvijek sadi krumpire u gredi, iznad kuća, u svome vrtu koji se zove Stinjavac. Baš kako su nekada radili svi naši stari.
Kaže kako ih je posao još prije dva mjeseca. Zemlja poravnata, kameni suhozid „utegnut“ i uredan, baš onako kako je naš Ćano uvijek radio i još uvijek radi. U povratku smo ga sreli i razmijenili pokoju ljudsku o svemu.
Kakva su vrimena došla, možda ožive vrtli i Podine, baš kao i nekada.

Frano iznad svoje kuće.
